R. Altier: Važnost Križa

Kroz čitanja o blagdanu Uzvišenja svetog Križa Gospodin nam jasno pokazuje kako i On mora biti podignut jednako kao i zmija koju je Mojsije podigao u pustinji da privuče svakoga od nas k sebi. Vidimo da Križ stoji u samom središtu čitave povijesti. U Knjizi Otkrivenja čitamo da je je drvo života u nebu (tj. Križ) drvo s kojega primamo kruh života. Nema Euharistije bez Križa Kristovog. Nema života bez Križa Kristovog. To je jedna od onih tajni, ironija naše vjere. Kako je moguće da možemo imati život samo preko smrti? Ipak, to je jedini način. Sve dok nismo voljni umrijeti sebi, kaže Isus, nemamo života u sebi; i svaki onaj koji želi spasiti svoj život izgubit će ga, a onaj koji izgubi svoj život, spasit će ga. Na koji način spašavamo svoj život? Sjedinjujući se s Isusom Kristom na Njegovom Križu.

Razmišljajući o povezanosti između zmije u pustinji i našeg Gospodina na Križu, moramo se prisjetiti što se zbilo s tom zmijom. Izraelski narod počeo joj se klanjati kao svome božanstvu sve dok prorok Jeremija nije naposlijetku uzeo brončanu zmiju i razlomio je u komadiće uvidjevši da narod štuje zmiju kao da bi ona sama od sebe posjedovala nekakvu moć. Ako zastanemo kod onoga što mi činimo, možemo zaključiti da se klanjamo Isusu Kristu gajeći pritom (po)štovanje i prema Njegovom Križu. Pritom moramo imati na umu da Križ sam po sebi nema nikakve moći. Jako puno ljudi je razapeto tijekom povijesti, ali niti jedan njihov križ nema spasiteljske moći. Križ bez Krista bio bi posve lišen moći. Križ ima moć i uzvišenje jedino po našem Gospodinu, po Njegovoj moći, i zbog toga itekako imamo razloga za podizanje Križa. Očito da Križ ne štujemo kao kakvo božanstvo. Klanjamo mu se jer je na njemu naš Bog izvršio svoje sjedinjenje s čovječanstvom. Na Križu je predao svoj život za svoju Zaručnicu kako bi Zaručnica, čiji smo svi mi članovi, bila bez ljage i nabora; čista, kako bi mogla ući u vječnost i biti sjedinjena s Njime u onom savršenom ženidbenom vezu, mističnom vjenčanju s Kristom.

Kako sv. Augustin reče prije nekih 1600 godina, Križ je bračna postelja na kojoj je Krist izvršio svoje sjedinjenje s čovječanstvom. Mi smo zaručnica. Mi moramo biti na istoj bračnoj postelji sa Zaručnikom. Mi moramo biti sjedinjeni s Njime. To znači da moramo s Njime biti rukama i nogama pribijeni, sjedinjeni na Križu, raspeti viseći između neba i zemlje. Moramo biti podignuti sa zemlje da možemo biti sjedinjeni s Njime koji je tri puta podignut sa zemlje da nas privuče k sebi. Ovo je put duhovnog života. Ako ne želimo imati udjela u Križu Kristovom, ako ne želimo prihvatiti moć, vlast i slavu Svetog Križa koju on zadobiva samo po Onome koji je na njemu raspet, tada nemamo udjela u životu, jednako kao i kod slučaja zaručnice koja ne bi imala udjela u bračnom činu. Kako se onda može nazivati zaručnicom? Kako tu može nastati život? Ako nema sjedinjenja između zaručnice i zaručnika, nema ni života. Ako želimo postići vječni život, božanski život u našim dušama, postoji samo jedan način da to postignemo, i to preko sjedinjenja s našim Zaručnikom, Zaručnikom naših duša - sjedinjenja s Njime na Križu. On se ponizio uzevši lik sluge, govori sv. Pavao, postavši poslušan sve do smrti na Križu. Mi se moramo poniziti, ali čineći to bit' ćemo uzvišeni, podignuti. Bit ćemo uzvišeni pobožanstvenjujući se, imajući udjela u božanskoj naravi, postajući poslušni sve pod cijenu života, života po Križu.