|
Bilo bi
sasvim pogrešno misliti da ikone, zbog kanona prema kojima su rađene, ne
polažu važnost na ljepotu ili da je čak izbjegavaju. Nipošto! One nas baš
žele uvesti u dublje razumijevanje ljepote. U planu spasenja postoji
ljepota Vječnoga. Svijet neprolaznoga i vječnoga ljudskomu razumijevanju
ostaje zatvoren, ali se može doživjeti. Ikona ima nakanu i svrhu učiniti
nevidljivo vidljivim i skriveno izvesti na svjetlo, tako da sudionika
umjetničkoga djela vidi kao dio djela unaprijed pozvanoga na sudioništvo.
Ona dakle nije nikada neko religijsko prikazivanje, već slika, odraz (ono što lijepo
izriče njemački pojam Abbild, koji bismo mogli doslovno prevesti
kao »odslik«) koji je ispunjen otajstvenim.
Kod umjetničkoga je
iz-laganja riječ o zahvaćanju, o protegu između shematizirane simboličke
umjetnosti i portretnoga obilježja. Promatrajući ikonu, ona, s jedne
strane, ima karakter portretnosti i ta se crta nikada ne smije posvema
izgubiti, jer se niti Krist nije izgubio u općenitosti ljudskosti, već je
postao konkretnim čovjekom. Ikona ne smije na račun simboličkoga izričaja
izgubiti onu usku vezu s pralikom, s Riječju koja je postala tijelom,
čovjekom. U osobama koje se nalaze naslikane na ikonama prepoznajemo
uvijek vlastitu ljudsku narav u njezinoj preobraženoj formi. Ne treba
dosegnuti portretnu istovjetnost, već se cilj nalazi u tome da se približi
s-ličnosti praliku.
Ikona se može prisličiti
ljudskomu tijelu. Kao što čovjek u preobraženome stanju ne gubi svoje
tijelo, već pretvara svoje tjelesne i duhovne označnice i ograničenja, te
po milosti postaje živa ikona Božja; tako ikona izvana tumači to
preobraženje. Ikona nije prikazivanje božanskoga, jer je ono
nedohvatljivo, već upućuje na ljudsko sudjelovanje na božanskome životu
koje se ostvarilo po Kristu; a baš nam je po njemu dopušteno
pobožanstvenjenje. Ono što je dano ikoni u zadaću jest njezina
 povijesno-spasenjska odrednica: konkretnost povijesnoga lika ili događaja
koja uprisutnjuje božansku zbilju. Ikona izbjegava dva ekstrema: ona se ne
poistovjećuje s ovim svijetom, ali se niti posvema ne odvaja (ne
apstrahira) od svijeta, već trajno upućuje na preobrazbu materije i
čovjeka. Takvo se viđenje nalazi utemeljeno na produbljenome razumijevanju
Isusa Krista. Po utjelovljenju su Bog i čovjek ponovno pomireni (odnos
Adama i Novoga Adama). Po Utjelovljenju je ljudima omogućeno postati
svetima. Ikona zapravo pokazuje ostvarenje svetosti.
Prema tome, ikona je
životni put i sredstvo, ona sama jest molitva. Sve to daje jasne naznake o
tome kako slikar, pisac ikonâ (ikonograf) treba biti u pozadini,
ustuknuti iza svoje zadaće kao umjetnika. Bitan je sadržaj, a ne
umjetnička slava. Slika nije njegova zamisao, već on predaje dalje ono što
su prenijeli naraštaji vjernika prije njega. Tako se unosi »vrijeme
bezvremenosti«, baš na onaj način na koji su to i djela spasenja. Bog
svojim djelima djeluje na ljude svake generacije, te su i ikone
bezvremenske. Slikar ikona odriče se jednoga dijela svoje kreativnosti
kako bi postao molitelj i šutljivi sluga otajstava vjere.
Ikone su uvijek služile
kao sredstvo poučavanja i kroz povijest su imale odgojnu zadaću. One su
zapravo razrada i razvoj kršćanskih simbola. Simboli su uvijek u uskoj
vezi sa Svetim pismom i u njihovu se središtu nalazi osoba i djelo Isusa
Krista. Ikone podsjećaju na sadržaj Pisma, tumače ga i »prikazuju«; uvode
u otajstvo. Baš zbog toga ne čudi što ikone u sebi sadrže jednu odrednicu
pripovjedačkoga obilježja. Slikar ikona je dakle i učitelj vjere. Ikone
sve do 4. stoljeća imaju gotovo isključivo tu zadaću i nakanu: tumačiti i
poučavati. Možda je to razlog zbog kojega Bazilije Veliki uspoređuje
povjesničara i ikonografa: »Ono što riječ pripovjedača izaziva slušanjem,
to šutnjom naslućivanoga predstavlja slika.«
Teologija ikone razmatra
izričaj koji kaže da je Bog nedohvatljiv, nikada potpuno shvatljiv, da se
ne može opisati (usp. Iv 1, 18) i da je samo Isus taj koji ga
objavljuje. Stoga i nema ikona koje bi neposredno htjele prikazati
Trojstvo (osim u simboličkome obliku). Navještaj Objave koji se nalazi u
osobi Isusa Krista uglavnom je navještaj beskrajne Božje ljubavi prema
čovjeku. Stoga Isus može biti predstavljen na slikama, jer je živio kao čovjek i jer je
na se u potpunosti preuzeo ljudsku narav. Prikazivanje Isusa Krista
naglašava da je »Riječ postala tijelom i prebivala među nama«.
Ne samo Kristove, već i
marijanske i svetačke ikone stoje u uskoj povezanosti s otajstvom vjere.
Nije riječ o
isticanju filozofijske istine, već o uspjelome životu u Kristu, no, budući
da se spasenje ljudi ne može odijeliti od liturgije, ikona je sraštena s
liturgijom. Ikona ljude trajno upućuje na liturgijsko događanje Crkve, te
tako sa sobom donosi komadić liturgije na ono mjesto na kojemu se nalazi.
Liturgija i nije ništa drugo doli življena vjera Božjega naroda. Ikona u
bogoslužnome prostoru ne služi na prvom mjestu (ili uopće ne) kao
dekoracija. Liturgija i ikona čak i žive i rastu iz istoga korijena i u
sebi i jedna i druga »utjelovljuju vjeru«. Nakon rečenoga, neće čuditi
izričaj da se liturgija može označiti kao živa ikona, slika i odsjaj
nebeske slave koja je oblikovana živim ljudima. Nije, dakle, riječ o
predstavljanju nečega, već o zahvaćanju nekoga. Mi smo uvučeni u vidljivo
djelovanje Božje.
Stoga i teologija
kršćanskih istočnih teologa shvaća arhitekturu kao onu koja prikazuje
crkvenu zgradu kao ikonu Crkve. Crkva nije zemaljska zgrada, već je po
Kristovoj prisutnosti pomirenje neba i zemlje, sraštenost nebeskoga i
zemaljskoga. Kao što je to ikona tako je i crkva tumačenje euharistijske
molitve, te zajedno s liturgijom tvori jedinstvo.
Često se u povijesti
(osobito u doba ikonoklazma) postavljalo pitanje je li štovanje ikona
teološki ispravno i dopustivo. Ovdje se štovanje ne smije zamijeniti s
adoratio (klanjanje) koje pripada samo Bogu. No, budući da je Bog
Utjelovljenjem posvetio materiju, i ona je postala predmetom štovanja, ali
samo kao dio utjelovljenskoga Božjeg ostvarenja u povijesti. Tu se smješta
i poznata rečenica Grgura Nazijanskoga: »Ono što Krist od ljudske naravi
nije preuzeo, nije niti spašeno.« Sam je Bog napravio sliku u materiji
kojom je stvorio čovjeka, te je najveći ljudski cilj za čovjeka Bogu
postajati uvijek sličniji, sve više lik »posličiti« praliku.
Ivan Šaško
(preuzeto iz "Glasa koncila" 16, 17 /
2003.)
Na vrh |
