|
Sredstva društvenoga i
javnoga komuniciranja priviknula su nas na čitanje govora slika. Živeći u
»stoljeću slike«, ne bi bilo uputno to zaboraviti kada je posrijedi
kršćansko slavlje. Tijekom povijesti lako se uočava poštivanje slika, ali
i sumnjičavost, pa čak i strah koji je odbacivao korištenje slika u
liturgiji. Najvažniji prijelazi
neprihvaćanja mogu se vidjeti u starozavjetnome zabranjivanju (Izl
20, 4-5), što je značilo odmak od okruženja kulturama sklonim idolatriji,
gdje je izvrnuta logika cilja i sredstva. Tom se zabranom htjela čuvati
apsolutnost i transcendentnost koja pripada Bogu. Ikonoklazam 8. i 9. st.
pokazao je svu oštrinu sukoba pobornika i protivnika korištenja svetih
slika. Za kršćanski odnos prema slikama-ikonama od osobite je važnosti
Drugi nicejski koncil (787) i Četvrti carigradski koncil (869) u kojemu se
vidi paralelizam između Svetoga pisma i ikona, gdje se jedno čita u ključu
auditivnoga, a drugo u ključu vizualnoga. Ponekad je i pučki odnos prema
slikama u srednje mu vijeku bio na granici ili preko nje, što je izazvalo
reakciju protestantskih odbijanja slika. Na te je poteškoće odgovorio
Tridentski sabor naglašavajući da su slike uvijek u suodnosu na
izvornik, a nemaju u sebi apsolutnu vrijednost.
Crkva je pred auditivnom
hebrejskom kulturom, u kojoj je riječ imala prvo mjesto, izabrala put
grčke kulture i vizualni govor, s pokušajem sinteze hebrejskoga nasljeđa.
Utjelovljena sinteza jest Isus Krist, Božja riječ i »vidljiva slika
nevidljivoga Boga« (usp. Kol 1, 15; 2 Kor 4, 4). Inkarnacija
je temelj uloge slike i tijela u vjerničkoj osjetljivosti. Takvim je
stavom prihvaćena i umjetnost u kršćanstvu kao govor koji je prihvatljiv
za bogoslužje.
Kao što je u glazbi riječ
o liturgijskoj glazbi, tako se može reći za bilo koju umjetnost koja se
uklapa u program liturgijskoga slavlja da je liturgijska umjetnost.
Rečenim se ne kani umanjiti umjetnička sloboda, već je netko svoju slobodu
primijenio i namijenio liturgijskomu činu. Tu osjetljivost danas više
nemamo, zato što se rijetko koji umjetnik vidi kao služitelj, nerijetko
naglašavajući, tomu nasuprot, svoju gotovo apsolutnu umjetničku slobodu.
Zato je potrebno skrenuti pozornost na onaj oblik umjetnosti koji je
uvijek u službi liturgije, čime ne postaje manje vrijedan, već na osobni
način uzvišen umjetnički rad. Posebno je zanimljivo da su vjernici iz
zemalja Zapadne Europe - koji nisu često u dodiru s ikonama - fascinirani
umjetnošću koja se nije htjela ni željela emancipirati na način na koji se
to dogodilo na Zapadu. Ona je ostala prepoznatljivo crkvena i - slobodno
kažem - uzor za traženje jednoga dijela izgubljene likovnosti u našoj
liturgiji.
Grčka riječ eikon,
od koje dolazi hrvatska usvojenica »ikona«, ne znači ništa drugo doli
jednostavno »slika«. Riječ je o slikama koje su »napisane« za nas. To
»pisanje slika« želi da ga se tako shvati i čita. Njima je na prvome
mjestu uvođenje u otajstvo, poruka i navještaj. Baš zbog toga označuju
veliku blizinu s Božjom riječju.
Ikone su slikovni govor,
te se stoga mogu usporediti sa slikovitim pjesničkim govorom, govorom koji
se lakše shvaća i prihvaća od apstraktnih pojmova (kojima se ne oduzima
njihova vrijednost i koji su zacijelo nužni). Kao takav, govor ikona je
izazovan i poziva na neposredni osobni susret s tim navještajem: jedan
»ja« kojemu je upućena poruka, izazvan je na davanje odgovora. Mjerilo za
ikonografa - slikopisca ostaje Božja riječ. On se nalazi pred
sličnim imperativom kakav pred sobom ima propovjednik. Riječ je nekomu
pred-ložena kako bi je taj netko iz-ložio, te se od ikonografa
očekuje »objektivnost« navještaja putem ikone. Ikona želi dosegnuti srž
kršćanske poruke, izraziti beskonačnu ljubav Božju prema
čovjeku, ljudsko uzvisivanje u procesu njegova »pobožanstvenjenja«. Ikona
je svjedok duhovnoga i tjelesnoga preobraženja, a s njime i čitavoga
vidljivog svijeta. I ne samo to, ona pokušava otvoriti i »predočiti«
povijest eshatološke perspektive. Estetički se pristup mora odvijati na
dvije razine, te nije dostatan samo povijesno-umjetnički pristup, štoviše,
on veoma lako sklizne u lažno prikazivanje unutarnje biti ikone.
I na kršćanskome su
Zapadu slike u crkvenome životu igrale veliku ulogu, ipak treba
razlikovati ikonu od slike s religioznom temom. U tome sučeljavanju
nailazimo na pitanje razumijevanja
religijske, štoviše crkvene umjetnosti koja se na kršćanskome Istoku
predstavlja na drugačiji način od onoga na Zapadu. Religijska umjetnost
Zapada ima kao zadaću pomoći i služiti religiji u njezinim duhovnim i
emocionalnim nagnućima (ako je uopće moguća
takva poopćena i površna tvrdnja). Drugim riječima, želi se naglasiti kako
na prvo mjesto provire estetski doživljaj koji prerasta u religiozni
doživljaj i budi religiozne osjećaje ili ih pak učvršćuje.
Kod svakoga umjetničkog
djela moguće je stvoriti jedan trokut: umjetnik - umjetničko djelo -
promatrač. Umjetnik stvara djelo i posreduje promatraču osjećaj
zahvaćenosti. Sve se odvija u zatvorenosti unutarnjega svijeta. Kada (i
ako) osjećaj zahvaćenosti postaje religioznim iskustvom, tada ono samo
prelazi u subjektivnu sposobnost jednoga ili drugoga promatrača koji to
iskusuje.
U ikonografskoj su
umjetnosti već od samoga početka takve postavke isključene. Zašto? Zato
što religija (religiozno) i umjetnost nisu dvije stvari koje stoje jedna
pored druge, pri čemu bi religiozno nudilo motiv, a umjetnost izvedbu toga
motiva. U ikoni su te dvije dimenzije stopljene, jer se u stvaranju ikone
i u promatranju radi o bogoslužnome činu. Osobita vrijednost ikona nalazi
se u tome što ikone posadašnjuju otajstvo kršćanske vjere, te stoga
posjeduju »sakramentalnu dimenziju«. Baš na primjeru gore spomenutoga
trokuta, možemo lako uvidjeti razliku između nekoga umjetničkog djela kao
umjetničkoga djela i ikone. Ikona sa svojim sakramentalnim obilježjem lomi
trokut pa i samu njegovu »unutarnjost«. Ikona postaje neovisna o umjetniku
i promatraču, te pri tome nema za cilj »zahvaćanost«, već u trokut uvodi
novu oznaku, element objave transcendentnoga. Umjetnik se gubi iza Predaje
koja - kao jedina vjerodostojna - preuzima i dobiva riječ. Umjetničko
djelo postaje izvorom prisutnosti, pred kojom se ne može ostati
promatračem, već klanjateljem i moliteljem.
Na vrh |
