Home :::  Kontakt    

Opasna misija

         Nedugo nakon izdavanja ovog memoranduma, nadbiskup De Jong poziva Tita koji je kao sposoban duhovnik katoličkih novinara imao osobno prenijeti odgovor crkvenih poglavara svim katoličkim izdavačima Nizozemske. Upoznavajući ga sa njegovom zadaćom nadbiskup reče: "Znaš da se upuštaš u opasnu misiju. Slobodan si prihvatiti ili odbiti." "Otac Tito" posvjedočit će nadbiskup kasnije, "znao je točno što sam mislio i dragovoljno je pristao izvršiti dužnost...Ovo je bilo neophodno jer su se se neki od izdavača međusobno razilazili u mišljenjima oko toga što je dozvoljeno i u kojem slučaju su kao katolici bili dužni oglušiti se na nove propise. Otac Brandsma bio je upravo stvoren za takvu zadaću." Tito je iznio biskupove smjernice u pismu kojeg je osobno dostavljao izdavačima diljem zemlje. Ohrabrio ih je u njihovom otporu prema nacizmu strpljivo im razlažući razne posljedice takvog otpora kao i onih suradnje s okupatorom.

Uhićenje

   Prije nego ga je uhitio Gestapo u ponedjeljak, 19. siječnja 1942. u samostanu u Boxmeeru, Tito je već bio posjetio četrnaest izdavača. Pri odlasku kleknuo je i primio priorov blagoslov. S ponosom je u reveru svog crnog kleričkog odijela nosio orden Viteza Nizozemskog Lava kojeg mu je predala kraljica Wilhelmina u kolovozu 1939.

Priveden je u Sheveningenu, luci nedaleko Haaga, gdje mu je dodijeljena ćelija br. 577. Nakon trodnevnog ispitivanja, Hardegen, službenik zadužen za njegov slučaj, šalje u Berlin izvještaj u kojem stoji slijedeće: "Brandsmino djelovanje šteti ugledu Njemačkog Carstva i protivi se nacional-socijalističkim idejama s ciljem slabljenja jedinstva nizozemskog naroda...stoga se čini opravdanim zadržati Prof. Brandsmu u pritvoru na dogledno vrijeme."

Već 1935. Tito se pridružio nizozemskim intelektualcima u javnom istupu protiv progona Židova. Das Jahresbericht 1942 (nacistički "Godišnjak 1942"), dobro je iznio sud okupatora o Titu i njemu sličnima. Među "Vijestima iz Nizozemske" nailazimo na podatak  da je te godine pogubljeno 238 osoba, a Tajna policija podigla je postupak protiv 10 000 Nizozemaca. Sljedi detaljan opis postupaka protiv Crkve, na poseban način nepoćudnog prof. Brandsme.

Osim nekoliko pisama biskupa i brojnih propovijedi usmjerenih protiv socijalizma i N.S.B-a (Nizozemske Nacističke Stranke), kler je pokušao organizirati i golemu novinsku kampanju protiv N.S.B.-a, dobrovoljačkog rada za Njemačku i N.A.F.-a (Socijalističkog Radničkog Udruženja). Uhićenjem prof. Brandsme, vodećeg čovjeka ove akcije, ustanak je bio ugušen u samom začetku.

Sheveningen

   U srijedu uvečer, 21. siječnja 1942, Hardegen je izvijestio Tita da će njegov slučaj zahtijevati dodatna saslušanja u Sheveningenu dobacivši mu tom prilikom: "Jednom redovniku život u ćeliji ne bi trebao biti težak."

Policijski službenik dopustio mu je da zadrži lulu, a vratio mu je i ručni sat. Kazaljke na satu nisu bile namještene pa je Tito u jednom pismu napisao: "Imam svoje vlastito vrijeme neovisno o Greenwichu,  Amsterdamu ili Berlinu." Tijekom godina intenzivnog aktivnog apostolata nije bio u mogućnosti provoditi duže vrijeme u molitvi. Ni sami ne znajući, nacisti su mu ispunili želje srca. Još kao dječak pokazivao je ljubav prema šutnji i samoći te smisao za organizaciju što se dobro uklopilo u dnevnu rutinu, a prekidala su ga samo saslušanja. Uskoro je donešena odluka da neće biti pušten na slobodu sve do završetka rata. Proveo je 7 tjedana u gluhoj tišini koja je vladala hodnicima i sobama odmarališta pretvorenog u zatvor u Sheveningenu. Organizirao je dan sve do u tančine. Pisao je pjesme, započeo biografiju sv. Terezije Avilske, sastavio niz meditacija o Križnom putu za svetište mučenika sv. Bonifacija, napisao dvije knjižice (Moja ćelija, Pisma iz zatvora), čitao časoslov i često klečao u molitvi. Pušio je i svoju lulu po rasporedu dok mu je nisu oduzeli zajedno s duhanom 29. siječnja, na blagdan sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara. "Osijećam se kao kod kuće u Sheveningenu", pisao je jednom prilikom poglavaru, "Molim i pišem. Dani su mi prekratki. Smiren sam. Sretan sam i zadovoljan." Bio je toliko smiren da je uspio završiti 6 od ukupno 12 predviđenih poglavlja biografije sv. Terezije.

Amersfoort

   12. ožujka deportiran je zajedno sa stotinjak ostalih zatvorenika - pripadnika tajnih organizacija, vojske i klera - u zloglasnu kaznionicu u Amersfoortu (središnja Nizozemska). Pri dolasku im je zapovjeđeno da odmarširaju do dvorišta logora i stoje na hladnoj kiši nekoliko sati. Zatim su ih uveli u neke prostorije gdje su dobili zatvorske uniforme. Ponovno su izvedeni goli na hladnu kišu i zatim uvedeni u barake da se obuku u stare vojničke uniforme. Tito, broj 58, radio je na strjeljani u šumama uokolo Amersfoorta. Zatvorenici su bili slabo opremljeni za radove na obaranju stabala i čišćenju terena pa bi često umrli na mjestu od iscrpljenosti. Bolest, dizenterija i očaj vladali su logorom. Kad je bolnička baraka postala pretijesna čuvari su bolesnike polegli na blatne ulice gdje su im rane proljetne kiše i hladne noći donijele olakšavajuću smrt. Ostali su odvezeni kamionima u nepoznatom smjeru.

Sretan rođendan

   20. travnja slavio se Hitlerov rođendan pa su neki sretnici bili pomilovani. Tito nije bio među njima ali je uspio preko oslobođenih kažnjenika javiti karmelićanima da se ne brinu za njega uvjeravajući ih da će se sve dobro svršiti. Oslobođenici su govorili o o njegovoj vedroj naravi, hrabrosti i velikodušnosti..."Često daje dio svog skromnog obroka onima koji gladuju. ...posebno je dirljiva njegova briga i ljubav prema Židovima".

Svećenicima je oštro zabranjeno bilo kakvo duhovno savjetovanje, a prekršitelji su brutalno kažnjeni; pretučeni su nasmrt ili ostavljeni doživotno osakaćenima. Tito je tiho i dostojanstveno prkosio progoniteljima. Uoči Velikog petka sakupio je grupicu kažnjenika i meditirao s njima o Kristovoj muci i Križnom putu. Oni su mu dolazili ujutro i uvečer da prime blagoslov, a on bi im skrivećki napravio palcem znak križa na rukama. Pružena mu je prilika da ispovijeda i obilazi bolesne i umiruće. Onima koji nisu mogli oprostiti svojim neprijateljima savjetovao je da se mole za njih, a kad bi mu se žalili da ne mogu on bi blago odvratio: "Ne moraš se moliti za njih cijeli dan".

Uskrs

   Nacisti su proslavili Uskršnji ponedjeljak pogubivši 76 članova nizozemskog podzemlja, a ostali su morali mirno stajati i gledati mrtva tijela više od dva sata. Tito je molio za njih i pokazivao ostalima da učine isto pokazivajući sklopljenim rukama prema nebu.

Krajem travnja premješten je u Sheveningen na daljna ispitivanja. Na sva pitanja odgovarao je uvijek jednako: da je postupio iz uvjerenja i da bi učinio isto kad bi se opet našao u istim okolnostima. Hardegen je donio odluku da ga se premjesti u Dachau gdje bi trebao ostati sve do završetka rata.

U Dachau

   Prije dolaska u Dachau bio je u smješten u Kleveu u Njemačkoj gdje ga je posjećivao jedan  kapelan, o. Ludwig Deimel. Titovo zdravstveno stanje se sve više pogoršavalo zbog uremije koja je utjecala na sposobnost pamćenja, pa  je na kapelanov nagovor zatražio uvjetno puštanje. Tražio je da odsluži zatvorsku kaznu u nekom od karmelićanskih samostana u Njemačkoj. Njegov zahtjev je, nažalost, bio predan u vrijeme kad su Čehoslovaci usmrtili nacista Gauleitera Heydricha pa je molba bila odbijena...

Euharistija

   "U Dachauu ću steći prijatelje. Gospodin je svugdje" pisao je pred odlazak iz Klevea. "Boravak u Dachauu mogao bi se odužiti, a ni naziv mjesta ne zvuči baš primamljivo..."

Na putu za Dachau zaustavili su se u vježbalištu Turnhalle u Nurembergu. Jedan kažnjenik opisao je mjesto kao "golemi rezervoar suza".

Kroz Dachau, koji je bio jedan od najstarijih koncentracionih logora u Njemačkoj, od njegovog nastanka u ranim tridesetim, prošlo je preko 110 000 zatvorenika od kojih je 80 000 tamo umrlo. Već pri samom ulasku u logor Titova smirenost i blagost razbjesnili su čuvare. Nemilosrdno su ga tukli šakama, kundacima i daskama. Boli su ga noževima i ostavljali ga gotovo onesviještenog da leži krvav u blatu. U logoru se nalazila i katolička kapela gdje su neki svećenici svakodnevno slavili sv. Misu. Zatvorenicima nije bilo dozvoljeno sudjelovati ali su ipak oni najodvažniji uspijevali "prokrijumčariti" Sv. Pričest ostalima. Jednom prilikom Tito je primio Hostiju u torbici za duhan. Čuvaru se u tom trenutku učinilo da kuhinja nije dobro oprana, pa ga je bacio na zemlju udarcem palice, bijesno ga udarajući dok je još ležao na zemlji. Tito je za to vrijeme držao jednu ruku čvrsto stisnutu uz tijelo. Naposlijetku je uspio otpuzati do ležaja gdje mu je utjehu htio pružiti Tijhuis, subrat karmelićanin. Nato mu Tito reče: "Hvala ti brate, ali nemoj me sažalijevati. Imao sam sa sobom Isusa u Euharistiji.

Barake za kler

   Oko 1600 svećenika i redovnika bilo je smješteno u tri barake. "Ulaziš u pakao", dobacio je Titu jedan veteran logora dok je ovaj ulazio u jednu od baraka, dodavši da "tu ljudi umiru poput štakora." Od ukupno 2000 poljskih svećenika, 850 ih je umrlo prije svršetka rata. Uobičajen dan u logoru započinjao je u 4 sata, a kroz čitav dan čuvari su proganjali logoraše, nametali im dodatne radne sate, smanjivali bijedne obroke hrane i tukli ih teškim palicama. Rad bi započinjao u 5,30 sve do 19,00 sati s pauzom za ručak.

Tito je već bolovao od trovanja urinom, a noga mu se teško inficirala. U otvorenim sandalama rane na nogama su se upalile i ubrzo zagnojile pa su ga prijatelji morali nositi u baraku pred kraj radnog dana.  Otac Urbanski, Poljak koji ga je često nosio, prisjetio se: "Tako je bio smiren i susretljiv, tako veseo usred opasnosti koja nam je prijetila sa svih strana, što nas je doboko dirnulo u srce." Drugi je posvjedočio: "Zračio je veselom hrabrošću."

Tito je neprekidno ponavljao prijateljima u logoru: "Ne dajite mjesta mržnji. Budite strpljivi. Ovdje smo u mračnom tunelu ali moramo ići dalje. Na kraju nas čeka vječno svjetlo."

U svom posljednjem pismu rodbini, već "razlomljena" tijela, inficiranih rana i prekriven modricama, bez ijednog zdravog mjesta na tijelu i u duši, piše slijedeće: "Sa mnom je sve u redu. Moramo se naviknuti na nove situacije. S Božjom pomoći, sve se odvija kako treba. Ne brinite se previše za mene. U Kristu. Vaš Anno."

Iako je znao da se njegov ovozemaljski život bliži kraju, odbio je ući u ambulantu. Znao je da je na tom mjestu nehumanost dobivala novo lice. Liječnici su koristili zatvorenike za svoje eksperimente. Mnogi ljudi-zamorci prošli su kroz sam pakao prije nego su umrli najstravičnijom smrću, a nekoliko njih ostalo je obilježeno za čitav život.

Naposlijetku, nije imao izbora. Ušao je u bolnicu krajem srpnja. I on je postao predmet medicinskih istraživanja. U nedjelju poslijepodne, 26. srpnja 1942, liječnik koji je bio zadužen za njegov slučaj ubrizgao mu je smrtonosnu injekciju. U roku od nekoliko minuta, otac Tito Brandsma koji je donosio radost gdje god se našao na ovoj zemlji - čak i u Dachau - bio je mrtav.

Postupak za proglašenje blaženim o. Tita Brandsme

   Ubrzo nakon rata postupak za beatifikaciju započeo je na zahtjev njegove braće karmelićana i nizozemskih biskupa. Oni koji su poznavali Tita i radili s njim pronašli su u njemu uzor kršćanskog života. 1955. na razini biskupije prikupljena su svjedočanstva o njegovom životu i svetosti. Ovaj dugotrajan i iscrpan rad nastavio se sve do 1965. kad je u Rimu izdan prvi sažetak svjedočanstava koji je prepravljen 1968. Dvije godine poslije, 1970, Sveta stolica zatražila je posebno ispitivanje kauze od strane odbora triju savjetnika teologa koji su trebali donijeti svoj sud glede mučeništva o. Brandsme. Nakon pregleda dokumenata i ispitivanja okolnosti njegove smrti jednoglasno je donešen zaključak da je o. Tito umro mučeničkom smrću. 10. prosinca 1973. kauza je službeno predstavljena u Rimu a u ljeto 1975. daljnja ispitivanja su izvršena u Nizozemskoj  nakon čega je dokumentacija predana Svetoj stolici. Proglašen je blaženim 1986. Četrdeseta obljetnica smrti o. Brandsme obilježena je u Rimu 24. listopada 1982. Kardinal Bernard Alfrink govorio je o Titu kao o "žrtvi nacističkog terora i mučeniku protukršćanske ideologije". Tito Brandsma hrabro je živio ideale Kristovog evanđelja; usmrtili su ga oni koji su zajednički "dijelili mržnju prema kršćanstvu."

Na vrh