|
Anno
Sjoerd Brandsma* rođen je 23. veljače 1881.godine
u sjeverozapadnoj
nizozemskoj pokrajini Friesland.
Annovi
daleki
preci zemlju
su
 grabili
iz mora, u početku golim rukama, a
kasnije
primitivnim alatima i sličnim spravama.
Pogleda
upravljenog ka moru,
nogu ukorijenjenih
na plodnim
posjedima,
Frizijci su bili i ostali radišni, tihi i ozbiljni ljudi, izdvojena i
šarolika manjina u gusto naseljenoj Nizozemskoj. Fizički jaki,
bore se za
dostojanstvo života i promiču sve
vrijednosti
koje sačinjavaju poznatu nizozemsku čistoću, red, inteligenciju i
disciplinu. Annov otac, Tito, razborit i kreativan čovjek, osobito je
ljubio svoj narod i svoju Rimsku
Katoličku
Crkvu.
Promicao je i razvio frizijsko zadružno mljekarstvo i uključio se u
lokalnu politiku. Supruga Tjitsje Postma rodila je šestero djece; četiri
djevojčice i dva dječaka. Odgajani su u pobožnom ozračju, uz teški rad ali
i radosne trenutke na imanju Oegeklooster. Obitelj je
svakodnevno prisustvovala svetoj misi.
Protivno tadašnjim običajima, Tito i Tijstje pričešćivali su se često
tijekom tjedna. Tito je bio ljubitelj glazbe pa je običavao okupiti svoje
najmilije oko klavira uz pjesmu i ples. Kao vješt narodni plesač, animirao
je jednoličnu svakodnevnicu poučavajući djecu korake zamršenih polki i
mazurki.
Megen
Annova
želja
da postane svećenik javlja se već u ranim dječačkim danima.
Kad je navršio
jedanaest godina traži od
oca dozvolu za ulazak u sjemenište franjevačke
Male braće u
Megenu kako bi započeo pripravu za svećeništvo.
Iako
Frizijac duhom, bio je slab i krhke građe. Bio je voljan raditi ali nije
nikada bio u stanju obavljati teške radove na imanju koje su običavala
obavljati djeca njegove dobi.
Njegovi roditelji, premda zabrinuti zbog
njegova zdravlja, podržavaju
ga u
njegovoj odluci i on odlazi od kuće u jesen
1892. godine. Tijekom šestogodišnjeg školovanja u Megenu, Anno s lakoćom
polaže ispite obdaren karakterističnom frizijskom oštroumnošću i
uravnoteženošću te britkoj inteligenciji.
Bio je
omiljen među profesorima i učenicima zbog svoje privlačne osobnosti.
Drugovi su ga prozvali "de Punt", što bi značilo "Kratki". U trećem
razredu zbog ozbiljnog poremećaja na crijevima izgubio je na težini
pa su mu
braća
odredila posebnu dijetu koja se sastojala od kreme, jaja, maslaca i
sl.
On se
brzo
oporavio i
vratio učenju s još većim žarom
ali
poglavari
nisu bili
zadovoljni zbog njegovog stanja koje nije pristajalo strogoći franjevačkog
reda
pa su mu preporučili neki blaži
stil
života. Odluka je bila bolna, ali Anno je sve prihvatio s ljubavlju i
poniznošću.
Karmelićanin
U
rujnu 1898.
tražio je da ga prime
u karmelićanski samostan u Bowmeeru (Nizozemska), i bio je radosno prihvaćen. Pri ulasku u
novicijat,
pridržavao se običaja mijenjanja svog osobnog imena kao znaka novog
života pa je
tako izabrao ime Tito.
1830. postojala su samo dva
karmelićanska samostana
(OCarm)
u zapadnoj Europi: jedan u Austriji (3 člana) i
ovaj u Boxmeeru (također 3 člana).
Deset godina
kasnije zajednica u Boxmeeru, oslobođena svih političkih pritisaka koje su
je gušile tijekom 18. st. (protupapinska politika austrijskog vladara i
ateizam Francuske revolucije), počinje se buditi na nov život i privlačiti
nove kandidate. 50ih godina 18. st. zajednica broji 24 člana i počinje
slati redovnike u osnivanje novih samostana u Nizozemskoj, Engleskoj,
SAD-u, Poljskoj, Francuskoj i Austriji. Karmelićani Boxmeera svojevremeno
odlaze kao misionari u Brazil i Indoneziju.
Anno se
pridružio karmelićanima na vrhuncu njihove obnoviteljske djelatnosti.
Zajednica u Boxmeeru sastojala se od 39oro braće koji su provodili dane u
molitvi, šutnji i samoći. Post, stega, kontemplacija i učenje bili su
oznake karmelskog puta. Boraveći u
skromnoj ćeliji, spavajući na
slamarici, nagnut nad knjigama za stolom, klečeći u tihoj molitvi,
recitirajući
Časoslov u kapeli, jedeći
oskudnu hranu i provodeći
vrijeme u
rekreaciji
sa subraćom, Anno je znao da je pronašao svoj kutak. "Jako sam sretan
sada", pisao je kući.
Pisac
Još
kao novak
započeo
je
svoje životne studije o spisima sv. Terezije Avilske,
najpronicljivije i najsistematiziranije analitičarke karmelske duhovnosti
koja je proglašena prvom naučiteljicom Crkve.
U sl obodno vrijeme,
prevodio je nekoliko njezinih djela i objavio ih 1901. god. pod nazivom
"Izbor iz djela sv. Terezije Avilske".
Ovaj pothvat bio je prvi u nizu njegovih doprinosa mističnoj
literaturi.Otkrio je da ima "mekano pero" i sposobnost prevođenja
školskih pojmova u jasan i koncizan jezik. Ovaj njegov prevodilački rad
označavao je početak dugog i uspješnog spisateljskog rada.
Pokrenuo
je
također
i
nekoliko
književnih
inicijativa
s
prijateljima
studentima
tijekom
novicijata
ali i poslije.
Poticao
ih
je
u
pisanju
članaka
na
različite
vjerske
teme
i
djelovao
kao
njihov
posrednik
pri
prodaji
radova
nizozemskim časopisima
i
novinama.
Radio
je
na
časopisu
namijenjenom
isključivo
karmelićanima
kojeg
je
svojevremeno
dao
tiskati
za
sve
vjernike
katolike
u
Nizozemskoj.
Ovi
prvi
radovi
otkrivaju
njegovo
karakteristično
karmelsko
stremljenje
ka
mističnom
i
njegov
frizijski
duh
zauzimanja
za
kršćansku
odgovornost
na
polju
socijalne
pravde.
S
vremena
na
vrijeme
njegov
strogi
način
života,
a
uz
to
pisanje
i
prevođenje,
teško
bi
se
odrazili
na
njegovoj
krhkoj
tjelesnoj
građi.
Crijevne bolesti i slaboća često bi se povratile
pa bi ga njegov
poglavar, blag i suosjećajan Nizozemac, često
"razriješio
dužnosti"
tako da Tito nije bio obvezan prisustvovati moljenju posljednjeg časa i
drugim dužnostima.
Subraća su mu zdušno pomagala u svemu bojeći se da ih ne bi napustio. Tito
nije gubio srčanosti. Jednom prilikom piše svojoj baki koja je bolovala u
isto vrijeme kao i on: "Ostani
i dalje
hrabra i raduj se. Tada će se sve popraviti…Vjeruj u ovo."
U listopadu
1899. dopustili su svom slabašnom, ali radosnom, Titu da položi svoje
privremene
zavjete i odobrili njegovo daljnje školovanje za svećenika.
*
Napomena: Tit
Brandsma bio je karmelićanin reda OCarm (Ordo Carmelitarum), a ne
obnovljenog Karmela (OCD).
|
