|
 Doña
Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti,
no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u
samostanu jedan udobniji život u onoj »blaženoj« osrednjosti, prema
načelu: »Ne quid nimis!« – bez prevelikog zalaganja i naprezanja.
Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve
njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito
razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz
svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje
joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim
putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za
reformu Karmela.
Od časa kad je jasno vidjela da je
Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima« i
kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala
uskladiti« sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka
postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život
proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela,
obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve
preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama
dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke
Terezije od Isusa.
 Radi obnove
Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo
poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine
posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga
razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih
smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala
povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša,
Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene
mistične lirike.
U svojim molitvama i
mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe
Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini
Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci
tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje
mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko
od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.
Naslućujući sve
kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: »O kršćani,
vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj
zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga
još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera.
No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi
prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo
nikoga na koga bi se mogao osloniti.«
No Terezija je znala
i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i
druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i
Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj
način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer
ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI.
stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i
duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga
je započeo Tridentski sabor.
Terezija je napustila
vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio
je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma
kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme
uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome
mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela
pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se
spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.
Samo u prošlom
stoljeću od god. 1900–1967. Terezijina su djela bilo sva bilo
djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i
genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni
život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud:
»Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma
Akvinski u dogmatici.« Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27.
rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar
Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku »srcem
katoličke reforme«, a Gisbert Kranz misli da ona pripada
čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva.
|
