klikni na križ za

muziku u pozadini

   Slikanje ikona započelo je ne radi umjetnosti same (l'art pour l'art), već radi Crkve. Njezin sadržaj je tako izravno određen crkvenom potrebom i svrhom. Ove potrebe nisu bile materijalne već duhovne. Sadržaj ikonopisa isprepleten je sa životom, razvojem i tradicijom Crkve u tolikoj mjeri da je poznavanje ove tradicije nepotpuno bez poznavanja i razumijevanja ikonopisa.

Vjerovanje u stvarnost onkraj ovoga svijeta tj. istinu o duhovnom svijetu, odredilo je od početka sadržaj i karakter ikonopisa. Crkva je prvenstveno bila zaokupljena ljepotom ovog duhovnog svijeta i, s pomoću sredstava koje je posjedovala, pokušavala je interpretirati taj svijet. Crkveni transcedentni sadržaj nije bio fizički lijep ili prirodno dobar. Iz tog razloga nije nastojao prikazati prirodno dobro i ljepotu. Svrha i ideal bizantske ikone je izražaj kategorije svetosti koja nije stvorena da privlači osjetila svojom fizičkom ljepotom.

U kršćanskoj pravoslavnoj umjetnosti lijepo nije određeno prirodnom formom objekta, već sposobnošću da služi idealima vjere. Sv. Ivan Krizostom govori: "Kažemo da je svaka posuda, životinja i biljka dobra, ne radi njezinog oblika ili boje, nego radi svrhe kojoj služi."

Bizantska ikona nije preslikavala prirodu niti tražila oblik ili boju za svoj cilj, već je, uzevši takve tehničke i umjetničke elemente koji su bili potrebni vjernicima da se upoznaju s njezinim duhom, uspjela, putem izvanredne apstrakcije, prikazati uzvišena značenja Pravoslavlja.

Za razliku od renesansne umjetnosti, ikonopis nije iluzionistički, tj. ne pokušava uvjeriti motritelja u stvarnost svijeta koji je oslikan na dasci. Naprotiv, nastoji na sve načine uvjeriti da je prikaz nestvaran, idealan, nematerijalan. Ne možemo umanjiti vrijednost ikona bizantskih i ruskih umjetnika time da kažemo kako nisu znali bolje slikati. Oni su naprosto svjesno i namjerno koristili potpuno različitu zakonitost slikanja, potpuno različit umjetnički jezik. Kako bi mogli cijeniti duhovnu dubinu ikonopisa moramo naučiti barem osnovnu "gramatiku" ovoga jezika.

Ikone nas zapanjuju frontalnošću svojih likova. Ova frontalnost dovodi likove u izravni kontakt sa motriteljem i daje puni izražaj licu.
Lica svetaca imaju velike, bademaste oči, izdužene tanke noseve i mala usta. Ikonopisci nastoje ukazati na to da je svako osjetilo, primivši božansku milost, posvećeno i tako prestalo biti obično osjetilo biološkog čovjeka.
Ikone namjerno zanemaruju princip prirodne perspektive kako bi pod svaku cijenu izbjegle iluziju trodimenzionalnosti. Umjesto toga, daju dojam potpune plosnatosti i manjka perspektive. Ipak, ikonopis koristi perspektivu nazvanu obrnutom ili izokrenutom, kako bi se naglasilo da je ova perspektiva drugačija od iluzionističke perspektive talijanskih majstora. Izokrenuta perspektiva ovisi o mnogostrukim točkama gledišta. Ove točke gledišta su postavljene ispred slike, a ne iza nje, što pozadinske objekte čini većima od onih u prvom planu te izobličuje oblike nekih objekata.
Uz izokrenutu perspektivu, ikonopis koristi i tzv. psihološku perspektivu koja se temelji na principu da najznačajniji lik u kompoziciji mora biti najveći i postavljen u sredinu. Pažnju motritelja više privlači ono što je u sredini i veliko, negoli ono pokrajnje i malo.
Kada ikonopisci prikazuju događaj koji se odvija unutra, u interijeru, postavljaju sve sudionike događaja vani, označujući u pozadini zidove kuće, crkve, palače ili grada. Ovo im omogućava da "otkriju" samu bit događaja i dadu naglasak na sudionike umjesto da se bave raznim elementima unutra koji bi sakrili značenje događaja koji se odvija unutra.
Kako ikonopis nije realističan, ne pokazuje prirodan izvor svjetlosti niti sjene. Jedino svjetlo na ikonama je unutarnje svjetlo svetaca i božansko svjetlo Kristovo.
Druge značajke ikona koje nam pomažu  u razumijevanju njihovog značenja su jednostavnost, jasnoća, mjera ili suzdržanost, milost, simetrija ili proporcija, aproprijacija, simboličke boje.

Možemo slobodno reći  da je svaka ikona jedan mali teološki traktat. Možemo također reći da je ikona i plod molitve onoga koji je stvara. Istovremeno, plod ikone je molitva. Jedna od funkcija ikone u srednjem vijeku je u bila katehizacija naroda o misteriju života i vjere.

Kako bi razumijeli smisao ikonografske poruke, pođimo od onoga što nam i danas govori Katolička Crkva u katekizmu. Spominje se slavna i drevna istočna tradicija i citira se izričito sv. Ivana Damaščanskog, velikog branitelja svetih slika u vrijeme ikonoklazma. Prvi osnovni koncept tiče se zabrane, prisutne u Starom zavjetu - prikazivanja slika Krista.

Kako su se mogle onda, u svjetlu ove zabrane, ikone (slike Krista), štovati u crkvi i uopće slikati? Odgovor je jednostavan. Na 7. ekumenskom koncilu (Niceja II 787.) Crkva je je priznala pravovjernim da se Tijelo Kristovo prikazuje "časnim i svetim slikama".

Budući da je Riječ postala tijelom uzimajući pravo čovještvo, Tijelo Kristovo je bilo ograničeno. Iz toga slijedi da ljudski lik Kristov može biti "stavljen pred oči". (KKC 476)

Na 2. Nicejskom saboru razjašnjeno je da "vjernik koji štuje sliku, štuje stvarnost onoga koji je na njoj predstavljen." Zabranu smo riješili: ako je Bog izabrao učiniti se vidljivim mi ga možemo štovati preko slika koje podsijećaju i poštuju ovaj njegov izbor.

Sv. Ivan Damaščanski u svom prekrasnom govoru o obrani slika (De sacris immaginibus orationes) uzima upravo ovu motivaciju kako bi istavio ikonoklastičke radikalnosti. Ovo objašnjava i zašto sveta slika, liturgijska ikona predstavlja u prvom redu Krista.

Katekizam kaže: "Svi se znakovi liturgijskog slavlja odnose na Krista: to vrijedi također za slike Svete Bogorodice i svetih, jer naznačuju Krista koji je u njima proslavljen. Preko svetačkih slika našoj se vjeri objavljuje čovjek, stvoren "na sliku Božju" i preobražen "na njegovu sličnost", a tako i anđeli, koji su također "uglavljeni" u Kristu.