|
Tehnika
ikonopisa bizantskog razdoblja, koja se u pučkoj umjetnosti u Rusiji
očuvala do početka 20. st., za razliku od enkaustičke tehnike (slikanja
voskom), služi se bojama pomiješani m
sa žumanjkom kao vezivnim sredstvom (tempera). Uzima se drvo koje daje
čiste daske i koje ne napuknu kod sušenja, ne izlučuju smolu i kasnije se
ne savijaju. Kod svih grčih ikona (osima italo-kretskih i dalmatinskih),
kao i kod starih ruskih, srednji dio daske je udubljen, tako da vanjski
rub predstavlja malo uzdignuti okvir oko slike. Premazana tutkalom daska
se polaže (grundira) slojem alabastra rastopljenog u žitkom ljepilu. Na
osušenu i izglađenu podlogu prenosi se crtež, katkada putem mehaničkog
"oprašivanja" kontura kroz rupice u slici koja se stavlja na dasku. Boje
se rastapaju u octu ili u vodi s malim dodatkom žumanjka. Osnova slike
najprije se pokriva zlatom. Zatim se debelim kistovima pokrivaju bojama
različiti dijelovi slike; nakon toga "raskriva se" pozadina kompozicije –
palače, brda, drveće i drugi elementi pejzaža i arhitekture, a onda se
jednom tamnom bojom grundiraju likovi. Poslije toga se tankim kistom vrši
monohromno postupno "osvjetljavanje" tih površina istim bojama u nizu sve
svjetlijih nijansa, čime se gradi reljef figure, tijela i obraza. Završni
moment u modeliranju lica čini niz najsitnijih bijelih linija; one se na
kraju mišića, nad obrvama, u očnim kutovima, na nosu i nosnicama i na
gornjoj usnici spajaju u bijele mrlje (rehatus), koje se zovu "oživke".
Osvjetljeni dijelovi slike često se još "probjeljuju" potezima
rastopljenog zlata. Pošto se izradi kosa i brada sitnim crticama i
zavojcima, slikaju se natpisi zlatom ili cinoberom. Konačno se ikona
prekriva olifom – lakom koji daje površini sjaj i štiti sliku. Mnoge su
ikone prekrivene srebrnim ili mjedenim okovima, ponekad pozlaćenima. Okovi
su obično izvedeni tehnikom iskucavanja i ukrašeni gravirama. Pojava okova
na ikonama veoma je stara, a od 17. st. sve je češća. U Rusiji je njihova
proizvodnja bila masovna. Ob balkanskih ikona s ovakvim okovima najveći
broj sačuvan je u Ohridu.
|
 |
 |
|
Reprodukcija ikone u boji |
Crno-bijeli crtež |
 Drvo
Prvo što nam je
potrebno za izradu ikone je drvena daščica debljine oko 2 cm. Za početak
najbolje je uzeti daščicu manjih dimenzija npr.18x 25 cm.
Ikonopisci najčešće
rabe lipino drvo (Tilia europaea) zbog njegove mekoće i
homogeničnosti. Lipa se obično koristila u središnjoj Rusiji kod velikih
majstora koji su kod drveta tražili postojanost i dugotrajnost kako bi
svete slike ostale sačuvane ne stotinama, već tisućama godina.
Može se koristiti i
topola, bukva, čempres ili hrast ali nisu preporučljivi zbog visoke cijene
i neprikladne veličine. Srpski ikonopisci koriste i borovinu koja također
može poslužiti ako je prethodno očistimo od smole i pronađemo komad koji
nije čvorast.
Ako je daska nešto izbočena najbolje je izabrati ovu stranu za slikanje.
Kovtcheg
Kod
ikona starih majstora često nailazimo na izrezbarene okvire koji su, osim
za odijeljivanje sakralnog predmeta od profanog svijeta, služili pri
određivanju proporcije podloge za slikanje. Rubovi su oduvijek bili važan
dio ikone. Podloga se obično urezuje 2-5 mm, u prošlosti čak i do 15 mm,
drvenim dlijetom i batom ili električnim dlijetom. Umjesto ovog zahtjevnog i
zamornog posla na daščicu se jednostavno može nalijepiti tanak okvir
sastavljen od daščica debljine od oko 3 – 4 mm. Unutrašnjost mora
biti glatka i jednakomjerna. Unutrašnji izdubljeni dio naziva se kod
ruskih ikonopisaca kovtcheg. U Bibliji
ovaj naziv označava Kovčeg Saveza, a poslije se naziv upotrebljava za
označavanje relikvijara. Time se u svezu stavlja štovanje relikvija i
štovanje ikona. Okviri su rijetka pojava u bizantskoj tehnici i javljaju
se tek kasnije kod ruskih ikona 17. i 18. stoljeća. Kovtcheg nam služi kao
podloga preko koje možemo staviti dasku na koju naslanjamo ruku prilikom
slikanja.
Kod izrade ikona koje
premašuju 30 cm dužine potrebno je učvrstiti dasku pomoću dva potpornja na
poleđini ikone. Potporne daščice trebale bi biti oblika produljenog
trapeza, a težina im mora biti nešto veća od osnovne daske. Potpornji bi
trebali spriječiti savijanje daske koje bi uslijedilo tijekom godina.
Podlogu za slikanje možemo križno poprečno urezati pomoću skalpela kako bi
ljepilo bolje prianjalo za podlogu.
Boja se ne nanosi
izravno na drvo već na prethodno dobro pripremljenu površinu koja se
sastoji od posebne mješavine ljepila i bijelog praha (Francuske krede)
praha specifičnog naziva Gesso (tal.) ili Levkas (rus.) odnosno na
izvornom grčkom Leukós što znači "bijelo".
|
