|
Webmaster ove stranice jako puno duguje svojoj dragoj braći iz Taizéa,
bratu Rogeru, bratu Richardu, sestrama iz Taizea i svim dragim mladima
koji tamo dolaze sa svih strana svijeta. Zato želim iskazati
 svoju
hvalu i oduševljenje ovim "malim proljećem Crkve". Taize! Što da kažem o
Taizeu? "Taizé, un sens
à la vie" (Taize, smisao
životu) - glasi naslov knjige pravoslavnog teologa Oliviera Clementa. Što
me tako privlači u Taizeu?...
"Ući u golemu crkvu Pomirenja i promatrati
tisuće lica svaki puta kad dođem u Taize duboko me dira. Kako to da
svake godine desetci tisuća mladih sa pet kontinenata odlaze u Taize na
neprekidno hodočašće, iz tjedna u tjedan?... Mladež ima strašnu žeđ za
apsolutnim... U ovom svijetu
u kojem se zbiva ne eksplozija već implozija zbog nedostatka smisla, mladi
u Taizeu pronalaze odgovor, smisao životu. Možda možemo govoriti o jednoj
vrsti legende o Taizeu, jednim dijelom stvorene u Francuskoj ali još više
u drugim državama, pa i na istoku Europe. Govori se o njemu kao čarobnom
mjestu, mjestu međunarodnih susreta, mjestu molitve koja izlazi iz okvira
uobičajenog; zatim se dolazi ovdje da se vidi i često se ostane zapanjen:
ne može se ostati indiferentan u Taizeu. Na ovom mjestu postoji snaga
molitve življena na jako jednostavan način - mladi se uključuju, a da
nikad prije nisu molili, barem ne svjesno, uzimajući u obzir da svako
ljudsko biće moli. Živimo u svijetu u kojem se nalazi jedna vrst goleme
verbalne inflacije, ali u Taizeu se događa upravo suprotno i to je ono što
privlači mlade. Duboki smisao za otajstvo ponovno je pronađen kao "jedno
unutarnje svjetlo" i mladi to uočavaju. Začuđujuće je da ova svjetlost
proizlazi iz jednog lica i da ovo lice dopušta da u ovoj svjetlosti
prepoznamo sva lica. U Taizeu mladi ne žive samo iskustvo mira i duboke
tišine već i susreta i slavlja. Koliko su autentičniji mir i tišina
toliko su istinskiji susret i slavlje. Mladi u susretu sa zajednicom
prepoznaju uzor i nadahnuće umjesto tabua i zabrana. Objašnjen im je
smisao, onaj "zašto", i to sve mijenja. Nema moralizma u Taizeu. Mladi
ovdje
otkrivaju jednu muževnu stidljivost, tj. prilično stidljive muškarce koji
istovremeno žive u potpunosti svoju muževnost. Za ove mlade to je osobit
primjer. Prisjetimo se: imaju veliku žeđ za stidljivošću, a da to i sami
ne znaju, a stidljivost dopušta "advent" osobe. U Taizeu traže i to.
Daleko od svakog moralizma, to je jako važno. Ono što ih privlači je
svakako i ljepota koja daje mir. Žive u svijetu u kojem je umjetnost često
nasilna, glazba može biti nasilna, tijela su uzvišena, ali ponekad
izobličena i gube smisao. U Taizeu, naprotiv, postoji ono što je Dionizije
Areopagit nazivao "ljepotom zajedništva". Mladi u Taizeu pronalaze
smirujuću
i duboku ljepotu koja daruje mir preko prekrasnih ali istovremeno
jednostavnih pjesama, preko ikona i lica. Nema ničeg ljepšeg od lica
osvjetljenog pogledom povjerenja i blagosti. Postoji jedan misterij
ljepote koja je, u konačnici, ljepota Boga. U svijetu koji se sve više
unutar sebe dijeli, homogen uslijed kolektivne mržnje, mladi u Taizeu žive
iskustvo jedinstva u različitosti koje još jednom odgovara njihovim najdubljim čežnjama. Postoji univerzalnost ali se u isto vrijeme čuva
identitet svakog pojedinog. U Taizeu postoji konkretna univerzalnost i
različite otvorene partikularnosti koji međusobno komuniciraju...."
(Iz O.
Clement: "Taize, un sans a la vie", 1997)
|
