Home :::  Kontakt    

Pripovijest priča o samostanu koji je zapao u tešku krizu. Nekada velika samostanska zajednica izgubila je svoje podružnice uslijed progona u 17. i 18. stoljeću te pojave sekularizacije u 19. stoljeću, bila desetkovana, opstala je jedino još matična kuća, ali i ona je izumirala. Ostao je bio opat s četvoricom sedamnaestogodišnjaka. Bilo je očito, taj red izumire.

U gustoj šumi što okruživaše samostan, stajala je jedna koliba u koju bi se s vremena na vrijeme povlačio rabin iz susjednog grada u osamu. Stari su redovnici, tijekom mnogih godina probdjevenih u molitvi, postali pomalo vidoviti te su uvijek mogli osjetiti kad bi rabin svratio u svoj samotni stan. "Rabin je opet u šumi, rabin je opet u šumi!", došaptavali bi jedan drugome. Budući da je opat uvelike bio zabrinut odumiranjem reda, bilo mu je došlo na pamet, posjetiti samotnu kolibu i pitati rabina, možda on može dati neki savjet kako spasiti samostan.

Rabin je opatu u svojoj kolibi poželio dobrodošlicu. Međutim, kad je opat objasnio zbog čega je došao, rabin je mogao jedino suosjećati s njim. "Znadem kako je to", rekao je, "u ljudima nema duha. Tako je i u mom gradu. Skoro nitko više ne dolazi u sinagogu." Stari opat i stari rabin su zajedno plakali. Potom su čitali neke dijelove Tore i tiho razgovarali o stvarima punim dubokoga smisla. Vrijeme je teklo i opat je morao poći. Zagrlili su se. "Divno je što smo se upoznali nakon toliko godina, ali ja ne postigoh svrhu svog posjeta. Ima li nešto što bi mi mogao reći, možda neki savjet, koji bi mi pomogao sačuvati samostan?", reče opat.

"Ne, žao mi je. Nikakva savjeta ti ne mogu dati. Jedino što ti još mogu reći jest da je Mesija među vama", reče rabin.

Kad se opat opet vratio u samostan, okružiše ga ostali redovnici. "I, što kaže rabin?"

"On nam ne može pomoći. Zajedno smo plakali i čitali Toru. Rekao mi je jedino, i  to na mom odlasku, a to je pomalo tajanstveno, da je Mesija jedan od nas. Ne znam što je s tim želio reći", ispričao im je opat.

Narednih su dana, tjedana i mjeseci stari redovnici razmišljali i pitali se, ima li nekog smisla u rabinovim riječima. Mesija je jedan od nas? Je li moguće, da je mislio na jednog od nas u samostanu? Ako jest, tko je taj? Je li to opat? Jest, ako je zbilja na nekoga mislio, onda je to svakako opat. Vodi nas već čitavu generaciju. S druge strane, što ako je mislio na brata Tomu. Brat je Toma sigurno svet čovjek. Svima je poznato da je Toma istinski prosvjetljen čovjek. Zacijelo nije mislio na brata Alfreda. Alfred je ponekad jako tvrdoglav. Međutim, kad dobro promislim, premda ljudima bode oči, kad se svega prisjetim, Alfred je uvijek bio u pravu. Štoviše, i te kako u pravu. Možda je rabin mislio upravo na brata Alfreda. Ali na brata Filipa sigurno nije mislio. Filip je sasvim pasivan, nitko i ništa. Pa ipak, pomalo tajanstveno, on ima dar pojaviti se upravo onog časa kad ga trebaš. Jednostavno se magično stvori kraj tebe. Možda je Filip Mesija. Na mene rabin, naravno, nije mislio. Ja sam obična osoba. Zar bih mogao biti tako značajan?

I kako su mnogo razmišljali upravo na ovaj način, stari su se redovnici počeli ophoditi jedan prema drugome s velikim poštovanjem upravo zbog mogućnosti da je jedan od njih Mesija. A zbog te male šanse da su i oni Mesije, počeše i sami prema sebi pokazivati izuzetnu brižnost.

Budući da je šuma u kojoj se nalazio samostan bila zaista prelijepa, dolazili bi ponekad ljudi do samostana na izlet na njegov maleni travnjak, lutali po puteljcima, kadikad čak zalazili u trošnu kapelicu i molili. Dok su to činili, osjetili su, a da toga nisu bili svjesni, auru ovog posebnog poštovanja, koja je sada lebdjela oko ovih pet starih redovnika i činilo se kako iz njih nešto žari i prožima čitav okoliš. Samostan postade čudesno omiljen, štoviše, naprosto je mamio. Ljudi su i nesvjesno počeli češće svraćati na izlet, zabavljati se i moliti. Sa sobom su dovodili prijatelje i pokazivali im ovo jedinstveno mjesto. Njihovi bi prijatleji opet dovodili svoje prijatelje.

Tako se zbilo da su mladi posjetitelji samostana počeli prilaziti starim redovnicima i razgovarati s njima. Poslije izvjesnog vremena jedan od njih upita može li im se pridružiti. Potom još jedan. I nakon nekoliko godina, zahvaljujući rabinovu daru, samostan ponovo postade red koji cvate i raste.