Home :::  Kontakt    

Prorok Ilija i proročka šutnja

   Osamu gore Karmel gdje su obitavali prvi karmelićani resila je krasna tišina. Jedinu buku stvarala je priroda koja ih je i pozivala u tišinu. Unatoč tome, Pravilo posebno inzistira na tišini. Ovakvo što bi se samo po sebi podrazumijevalo kad bismo se nalazili u kakvom bučnom gradu, ali zahtijevati šutnju na ovom golemom samotnom brdu Karmelu, kakvog to smisla ima? To bi sličilo dolijevanju vode moru! Kakvu to tišinu preporučuje Pravilo onim prvim karmelićanima gore Karmel, a preko njih i svima nama, članovima Karmelske obitelji? U slijedećim osvrtima oslanjao sam se na komentar Krees Whayman o Pravilu i biblijskim tekstovima vezanim za proroka Iliju.

Postoje razni oblici tišine. Tišina obvezatna u knjižnici ili u bolnici. Tišina noći ili tišina prirode. Tišina smrti. Tišina pred oluju. Tišina straha ili učenika koji ne zna odgovor. Tišina osuđenika ili ušutkanog naroda. Tišina razočaranog i izigranog. Tišina nemirnog mladića ili ispruženog borca. Tišina zaljubljenog u prisutnosti ljubljenog bića. Tišina Boga koji nikad ne otkriva svoje lice. Tišina mistika. Tišina koja nas iznutra prelama kad uvidimo da sve ono što smo do sada zamišljali i planirali pada u ponor praznine i nestaje. Koliko vrsta tišine! Kakvu tišinu traži i propisuje Karmelsko Pravilo?

Preporuka šutnje karmelskog Pravila

   Kako bi istaklo vrijednost  šutnje,  Pravilo  citira u cijelosti dvije rečenice iz Knjige proroka Izaije: "Šutnja je čuvarica pravednosti (Iz 32,17) i "u šutnji i pouzdanju bit će jakost vaša" (Iz 30,15). Radi se o šutnji koja ima svoje korjene u prorocima. Za nas karmelićane ova šutnja automatski asocira na onu proroka Ilije. Ove dvije Izaijine rečenice označavaju dva koraka proročke šutnje koja su i danas jako aktualna. Svakoga dana bujica riječi, mnoštvo slika, isprazni razgovori koji nas obavijaju, dovoljni su da skrenu pozornost sa onoga što se uistinu zbiva u tom trenutku. Bivamo toliko zasljepljeni da u konačnici smatramo normalnim ono što je u stvarnosti smrtni slučaj. Prijašnjih godina, primjerice, narod je oštro reagirao na ubojstva ili nasilje. Sada iz dana u dan nasilje postaje sasvim uobičajena i tako raširena pojava da se smatra nečim posve naravnim. Sve je više siromašnih u svijetu, nepravda ostaje nekažnjena, patnje nevinih, napuštenost, nezaposlenost, odbačenost, bol, samoća, ravnodušnost…? Živimo u stanju mrtvila. Konzumizam briše i najmanji trag kritičke svijesti.

Prvi korak proročke šutnje opažamo u prvoj Izaijinoj rečenici: "Šutnja je čuvarica pravednosti". Izaija uspoređuje prakticiranje šutnje sa zemljoradničkim poslom. Radnik obrađuje zemlju kako bi imao dobar urod. Ova prva rečenica ukazuje na našu vlastitu aktivnost, naš napor koji ide ka ostvarenju određenog rezultata. Trebamo ušutkati sve u nama kako bi se stvarnost  u potpunosti pokazala onakvom kakva uistinu jest, a ne onakvom kakva se čini, iskrivljena vladajućom idelogijom putem prekomjernog brbljanja, zbrke ponuda ili komunikacijskih sredstava.

Ovo aktivno prakticiranje šutnje malo po malo dovodi do rušenja lažnih slika ideologije i predrasuda koje nosimo u sebi i tako porađa ispravno viđenje stvari. Gajenje šutnje u nama rađa pravednošću.

U trenutku kad se u našoj glavi razmrsi ideološki splet koji nam daje lažno i umjetno viđenje stvarnosti, čini se kao da smo si skinuli s leđa golemo breme. Kao da smo se iznenada probudili iz sna i suočili sa stanjem smrti u kojem živimo, bezizlaznom situacijom koja zahtijeva promjenu i obrat. U tom trenu zašutimo. Brbljanju je kraj, zanijemili smo. Gubimo argumente koji su nas podržavali. Ovo je trenutak krize. Ovo suočenje sa smrću koje nas ušutkava prvi je korak proročke šutnje o kojem govori Karmelsko Pravilo. Ono je plod našeg aktivnog djelovanja kojim ušutkavamo glasove propagande i prostodušnosti lišene kritičke svijesti.

Proročka šutnja dira se u skrivenu ranu. Razotkriva slijepe ulice kojima kročimo uvjereni da su putevi života, dok u stvarnosti vode u smrt. Ovo je put Tamne noći Ivana od Križa. Životna je potreba suočiti se s lažnim i prividnim putevima smrti kako bi bili dovedeni ka promjeni i obraćenju, kako u osobnom tako i u društvenom životu, i tako urodili pravednošću.

Drugi korak opisan je u drugoj rečenici proroka Izaije: "U šutnji i pouzdanju bit će jakost vaša". Ova druga rečenica sugerira nešto suprotno prvoj. Umjesto aktivnog napora u potrazi smo za rezultatom gdje prakticiranje šutnje podrazumijeva stav iščekivanja nečega što se treba dogoditi. Ovdje rezultat ne ovisi o našem trudu nego o Bogu.

Šutnja koja je produkt našeg suočenja sa situacijom smrti usprkos boli, izvor je nade. Daje nam snagu i otpornost jer vjerujemo da će iz mrtvog sjemena bačenog u zemlju niknuti novi život. I to nas potiče da pjevamo. Pjeva Tamna noć naroda, jer se u njoj nazire rast uskrsnuća. Ovaj drugi korak, plod Božjeg djelovanja, vidljiv je u mnogo biblijskih odlomaka na razne načine. Radi se o mističnom iskustvu.

Proročka šutnja u hodu proroka Ilije

   Ilija se činio jak i nepobjediv u usporedbi sa Baalovim prorocima (1 Kr 18,20-40), ali pred Izebelinom prijetnjom pokazuje se onakav kakav u stvarnosti jest: slab i ranjiv, "jednak nama". U strahu od smrti, bježi iz mjesta i ide u pustinju (1 Kr 19,1-3). Obnevidio i oslabljen ne zamijećuje anđela Božjeg koji mu donosi hranu. Želi samo jesti, piti, spavati i držati se daleko od svega. (1 Kr 19,5). Depresivan je. Želi umrijeti: Nisam bolji od svojih otaca! Međutim Bog ne odustaje. Anđeo se vraća još jedanput (1 Kr 19,7). Napokon, Ilija se budi i okrijepljen prikuplja snagu. U tišini pustinje hoda četrdeset dana i noći sve do gore Horeb (Sinaj), gore Božje (1 Kr 19,8). Ilija želi ponovno susresti Boga u istoj pustinji gdje  se stoljećima prije, u vrijeme izlaska, rodio narod.

No potraga se ne čini okrenuta u pravom smjeru. Nešto ne štima. Ilija kaže da je gorljiv ali u stvarnosti bježi u strahu od smrti (1 Kr 10,10.14). Kaže da je ostao sam, ali bilo ih je sedam tisuća koji nisu prignuli koljena pred Baalom (1 Kr 19,18). Ilija ima ograničeno viđenje. Misli da je jedini koji je ostao da se zauzima za Božju stvar! (1 Kr 19,14). Bog ga poziva da izađe iz pećine i stoji na ulazu, jer će "Bog proći" (1 Kr 19,11). Ilija izlazi iz pećine ali pećina ne izlazi iz Ilije. On i dalje ima ograničeno viđenje uvjeren da je jedini koji brani Boga! (1 Kr 19,14). Dok ne promijeni ovaj ograničen način opažanja Božje prisutnosti, neće je moći zapaziti u životu i događajima.

Bog će proći! Prvo vihor. Zatim potres! Onda i oganj! U prošlosti se kod sklapanja saveza s narodom na ovoj istoj gori Horebu (ili Sinaju) u vrijeme izlaska Bog objavio u vihoru, potresu i plamenu (Izl 19,16). To su bili uobičajeni znakovi aktivne prisutnosti Boga usred naroda ali i kriteriji koji su usmjeravali Iliju u potrazi za Bogom. On je i sam iskusio prisutnost Božju u ognju kad je na gori Karmel vojevao protiv Baalovih proroka (1 Kr 18,36-38).

Sigurno je da je Ilija činio jednu stvar: tražio je Boga vraćajući se na postanak naroda, na iskustvo, na Boga u izlasku. Kriteriji njegove potrage nisu se aktualizirali.  On je živio u prošlosti. Zatvara Boga unutar kriterija!  Želio Ga je zadužiti da bude onakav kakvog ga je on zamislio i zbog toga se dogodilo nešto neočekivano - nenadano iznenađenje. Bog nije više bio u tom vihoru! Jahve nije bio u potresu! Jahve nije bio u ognju! Ako ga nema u ovim znakovima, gdje je onda? Gdje ga trebam tražiti?

Sve pada u vodu. Kako Bog nije u ovim već ustaljenim znakovima, onda ga nema nigdje! Ovo je šutnja svih glasova, tama noći! U tom trenutku Iliji se otvara novi horizont. U šutnji svih glasova objavljuje se Božji glas.

Ova potpuna tišina u hebrejskom jeziku se izražava riječima: "blaga mirnoća", (qol demamàh daqqàh) što obično prevodimo riječima "šapat blagog lahora". Hebrejska riječ "demamàh" koja označuje zatišje ili mirnoću, ima za korijen morfem DMH što u prijevodu znači zaustaviti, ostati nepokretan, zašutjeti. Blagi lahor označuje nešto, događaj koji u jednom trenutku ušutka osobu, stvara u njoj određenu prazninu i tako je pripravlja na slušanje. Ispražnjuje osobu kako bi Bog mogao ući i zauzeti mjesto, ili  bolje, Bog ulazi i uzrokuje prazninu i tišinu. Zvučna tišina, Vacare Deo, rekli bi i današnji karmelićani za ovo pražnjenje za Boga!

Ilija se pokrio plaštem (1 Kr 19,13) što je znak da je iskusio prisutnost Boga točno u onome što je naoko bila potpuna odsutnost Boga! Tama se iznutra rasvijetlila i noć je postala sjajnija od dana. Evo oslobođenja Ilijinog. Ponovno se našavši s Bogom, on ponovno pronalazi samog sebe i otkriva da nije on, Ilija, koji brani Boga, nego Bog koji brani Iliju. Oslobođen od Boga, slobodan je oslobađati druge.

Iskustvo Boga nanovo izgrađuje osobu i otkriva joj njezino poslanje (1 Kr 19,15-18). Obnovljen u susretu s Bogom, Ilija nanovo otkriva svoju misiju (1 Kr 19,15-18) i unaprijed se brine o njezinom kontinuitetu odabravši Elizeja za svoga nasljednika (1 Kr 19,19-21). Prije je želio umrijeti. Nije vidio smisla u onome što je činio. Sada novo iskustvo Boga mijenja sve: Vraća se u mjesto gdje su ga htjeli ubiti. Već se ne boji. Umjesto želje za smrću, želi da poživi njegovo poslanje što je znak da opet vjeruje u ono što čini i ono što treba učiniti.

   Ukratko, proročka šutnja preporučena Pravilom koju je živio Ilija ima dva aspekta. Prvi je plod našeg truda, uzgoja rada.  Zahtijeva disciplinu i kontrolu, učenje i razmatranje kako bi narod mogao uočiti mehanizme tlačenja i ideologije, predrasuda i propagande. Plod je dijeljenja, razmjene iskustava, zajedničkog rada. Drugi aspekt plod je djelovanja Duha u nama. Kad je otvoren ulaz ka izvoru našim aktivnim djelovanjem, voda navire iz nutrine i preplavljuje naše biće.

Carlos Mesters (Iz "Il profeta Elia e il silenzio profetico", La Madonna del Carmine)

Na vrh