U
prikazu povijesti karmelskoga Reda treba u obnoviteljskom radu sv.
Terezije Avilske, uzornih njezinih sljedbenika Jeronima Gracijana i Nikole
Dorije, posebice istaći skrb oko izobrazbe redovnika. Terezija je
posebice cijenila učene ljude (Letrados) pa je tako već 1570. otvoren učilišni
zavod sv. Ćirila u Alcali de Henares, u neposrednoj blizini glasovitog
sveučilišta koje je utemeljio crkveni stožernik Francisco de Cisneros.
U radu sveučilišta temeljito se proučavalo djela Tome Akvinskoga.
Kasnije je utemeljeno učilište u Salamanci, poznato i glasovito ne samo
u Španjolskoj nego i u Europi; karmelićani su ondje imali svoj
"Zavod sv. Lazara", a poslije "Zavod sv. Ilije".
Tijekom
XVI. stoljeća napisana su brojna nabožna i bogoslovska djela na španjolskom,
pa uz djela Terezije Avilske i Ivana od Križa treba spomenuti Jeronima
Gracijana, prvog redodržavnika sa svojim djelima:Dilucidario del
verdadero espiritu, Itinerario de los caminos de perfeccíon, Tratado de
espiritu y devocíon con que se ha de decir el oficio divino, celebrar el
sacrificio de la misa y recar el Pater nostre y Ave Maria, De la oracíon
mental, de sus partes i condicione, Vida del Alma, libro de imitacíon de
Cristo i dr. Također ističemo Juana de Jesús Maria Aravalles sa
djelom Instrucción de novicios i Tratado de oracion i Mariu
de s. José sa djelima Libro de recreationes, Ramillete de mirra i Avisos
y maximas para el goberno de la religiosas.
Misionarski
rad karmelićana zaustavljen je radi sukoba između o. Jeronima Gracijana
i Nikole Dorije. O. Jeronim zagovarao je, prema mišljenju Ivana od Križa,
preveliku otvorenost prema misionarskom radu zapostavljajući pritom
molitveni život, dok je Dorija išao u drugu krajnost pozivajući na
strogu pokoru i povučenost čime je redovnike držao, kako kaže sv.
Ivan, u ropskom strahu. Međutim, misionarski rad među Redom posebno je
počeo cvasti u Italiji i drugim zapadnoeurospkim zemljama, a kasnije je
to prihvatila i Španjolska.
U
životu karmelićana postojao je posebni oblik "pustinjačkog"
života koji je danas izniman. Začetnik zamisli o "pustinjama"
bio je Tomo od Isusa koji je uredio pustinju u Bolaqueu 1595, a poslije
se osnivaju još i samostani Nuestra Senora de las Nieves i Las
Bátuecas u Španjolskoj.
Uz
određena dva sata razmatranja, zajedničke molitve (ili pjevanja) Časoslova,
uz post i uzdržavanje od mesa, prekidanjem noćnoga počinka u ponoć,
boravkom u ćelijama, bez susreta s neredovničkim osobama bez posebnog
dopuštenja kućnog poglavara - redovnici su bili dužni u skladu s
prvotnim Pravilom provoditi život - vivere in obsequium Jesu Christi.
Osnivanjem
samostana sv. Ane u Genovi od strane o. Nikole Dorije počelo je širenje
terezijanske obnove izvan Španjolske. Zaslugom o. Petra od Majke Božje,
papa Klement VIII. dao je Terezijinim karmelićanima svetište Majke Božje
u Rimu pod nazivom "St. Maria della Scala" i 1600. god.
ustanovio novu kongregaciju karmelićana odvojenih od Španjolske. Ova
nova kongregacija osnovana je zato što se Španjolska kongregacija
karmelićana nije htjela proširiti na zemlje izvan španjolske vladavine.
Utemeljitelji
Talijanske kongregacije bili su:Ferdinand od sv. Marije rođen u Astrogi
(Leon), časni o. Ivan od Isusa i Marije iz Calahorra (Logrono), Petar od
Majke Božje rodom iz Deroca (Zaragoza) koji je bio prvi general
Talijanske kongregacije, Dominik od Isusa i Marije i Toma od Isusa
(osnivač misijske Kongregacije sv. Pavla) koji su prešli iz Španjolske
kongregacije u Talijansku.
Talijanska
kongregacija za razliku od Španjolske jasno ističe da su misije u skladu
s duhom terezijanskog Karmela, a za odobrenje misijskog djelovanja posebno
se zalagao o. Ivan od Isusa i Marije koji se pozivao na osobu i na spise
sv. majke Terezije. Utemeljitelji Talijanske kongregacije nastoje
ostati vjerni duhu svoje obnoviteljice i utemeljiteljice i njezinim duhom
tumačiti Pravilo Inocenta IV. Za odgoj misionara osnovan je Zavod za
misije. Prvi je bio u samostanu s. Maria dellla Vittoria u Rimu, kasnije
premješten u samostan s. Pancrazio iz kojeg nastaje pravi teološki
zavod.
Sedamnaesto
stoljeće i prva desetljeća osamnaestog stoljeća mogu se nazvati
"zlatnim dobom" Španjolske kongregacije, jer je to doba njezina
uspona i procvata. Kongregacija tada ima osam provincija sa 120 samostana
i 3500 redovnika, 4000 karmelićanki. Apostolske djelatnosti Španjolske
kongregacije još nema iako je bilo neuspješnih pokušaja poziva u Kongo.
U 17. i 18. st. razvile su se diskusije oko priznavanja sv. majke Terezije
utemeljiteljicom. Među onima koji nisu priznavali sv. Tereziju za
utemeljiteljicu muške grane Reda posebno se isticao Alonso od Isusa i
Marije koji je nastupao izrazito antifeministički prema svetoj majci. Ovo
razdoblje posebno je plodno spisateljskom djelatnosti. U Alcali de Henares
izdan je tečaj o skolastičkoj filozofiji, Cursus Complutensis, a
na ovaj se nadovezuje teološki kojeg su obradili profesori na Salamanci.
Od duhovnih djela ističe se Cursus Theologiae Mysticae i Enucleatio
Mysticae Theologiae Josipa od Duha
Svetog.
U 18. st.
osnovane su nove provincije u Njemačkoj, Litvi i Poljskoj. Broj karmelićana
opada uslijed Kulturkampfa, a poslije i tijekom Francuske
revolucije. Početkom 1702. postupno se ukida Njemačka redodržava, a
zatim i Talijanska. 19. st. u znaku je Napoleonovih osvajanja u Španjolskoj.
Španjolska kongregacija tada gubi trećinu članova. Španjolski
parlament (CORTES) ukida redove nakon dinastičkih borbi između karlista
i izabelista i utjecaja masonerije koja je, uvukavši se u državnu
administraciju, nastojala represivnim zakonima i porezima uništavati
redovništvo. Nakon ukinuća, Kongregacija djeluje u tajnosti pod upravom
komisara. No i u to teško doba ima svijetlih trenutaka. Sluga Božji o.
F. Palau proglašen blaženim 24. travnja 1988. pokazao je što se može učiniti
u skrovitosti. Skupio je oko sebe novu skupinu, novu redovničku obitelj i
osnovao družbu sestara pod imenom Carmelitas misioneras i Carmelitas
Teresianas. Ukinuće Reda u Španjolskoj traje do 1876. kada je papa
Pio ujedinio španjolsku zajednicu s talijanskom. Tada je i počela obnova
Reda u Španjolskoj.
Objedinjenje
terezijanskog obnovljenog Karmela u jedinstveni Red dogodilo se tijekom
19. st. nakon brojnih teškoća (ukinuće, zatvaranje
samostana).Obnovitelji se javljaju među redovnicima koji su izbjegli iz
Španjolske u Francusku i Italiju. Dobrim pismenim preporukama nekolicine
crkvenih dostojanstvenika iz Španjolske i Italije uspjelo se dobiti i od
Pape Pija IX. breve Laetissimas Christi turmas kojim je ukinuta
bula Klementa VIII. In apostolicae dignitatis culmine, kojom je
terezijanska obnova bila podijeljena na dvije kongregacije 1600. Nakon
obnove samostana u španjolskoj Marquini, obnavljaju se i ostale
provincije: Kastilja, Navarra, Aragon, Valencija, Andaluzija, Katalonija.
Obnavlja
se i Red u Italiji, Belgiji, Njemačkoj i Austriji. Od austrijske redodržave
stvorena je i 1903. ugarska poluprovincija sa samostanima u Budimpešti i
Somboru (kasnije u Györu, Keszthelyu).
Na vrh
