Home :::  Kontakt    

   Nakon što su muslimani zauzeli Svetu Zemlju redovnici se sele na Zapad. Većina karmelićana je, prema izvješću Vilhelma de Sanvica, do pada Akka prešla na Zapad, a one koji su ostali na gori Karmelu po svoj prilici pobili su Saraceni. Doselidba u zapadna područja Europe  (Sjeverena Francuska, Norfolk, Kent) nametnula je karmelićanima veliku skrb oko potvrde pravila života. 

Pravilo jeruzalemskog patrijarha Alberta potvrdio je svojom bulom Ut vivendi normam papa Honorije III. dana 30. siječnja 1226. 

Tri godine kasnije 6. travnja 1229. papa Grgur IX. svojom bulom Ex officio nostro opet je potvrdio Pravilo.  Ovom bulom karmelsko Pravilo, kao i ono franjevačko, postalo je regula aprobata čime su priznati kao redovnici iako nisu prihvatili nijedno od postojećih pravila.

Papa Inocent IV. je svojom bulom Quae honorem Conditoris (21. listopada 1247.) objasnio, ispravio i ublažio Pravilo, kako bi karmelićani što uspješnije radili ne samo za svoje dobro i spasenje nego i za opće dobro, za spas bližnjega. Papa je dao pravo, dopustio je redovnicima prositi pa je tako usmjerio karmelićane "prosjačkim redovima". U obnovljenom Pravilu izričito su dodana dva druga zavjeta: čistoća i siromaštvo. Izmjene nisu bile velike. Uvedeno je slavljenje kanonskih časova, zajedničko blagovanje i neznatno ograničenje stroge šutnje. Zahvati pape Inocenta IV. učinili su karmelićane "Redom papinskog prava", dakle prima sveopće i apostolsko obilježje. No, kako je uključen među "prosjačke redove" i karmelićanski će proći kroz teškoće do razvitka u smjeru mješovitog života (vita mixta) koji je navlastit prosjačkim redovima: franjevcima, dominikancima, augustincima i drugima.

Prva teškoća nastala je oko pitanja "poslanja" - missio canonica. Papa Inocent IV. daje karmelićanima povlasticu koju su već imali franjevci i dominikanci - da smiju propovijedati i ispovijedati. Daje im povlasticu missio canonicae. Bilo je to 24. kolovoza 1254., dakle šest godina nakon preuredbe Pravila. Tu missio canonicae ili poslanja obnovio je papa Urban IV. 8. svibnja 1262. Ovlasti ili povlastice papa Aleksandar IV: obnavlja 3. ožujka 1256. Papa Klement IV. god. 1267. u svom pismu daje smjernice za gradnju samostana ili oratorija i izričito ubraja i karmelićane među "prosjačke redove".

Uredbama i preinakama Pravila papa Inocent IV. uveo je karmelićane među kleričke redove; karmelićani su postali kontemplativno - aktivni crkveni red.

Na temelju papinskih uredaba i crkvenih propisa karmelićani su uredili svoje Ustanove (Consitutionis) Pouzdana je vijest da su napisane god. 1281. i prihvaćene na Generalnom saboru (kapitulu) u Londonu, a sadržajno su slične onodobnim dominikanskim. Već tada Vrhovnik Reda ne traži potvrdu izbora od biskupa nego snagu ima na temelju postupaka koje je odobrio papa.

Naziv Reda je Red karmelićana Blažene Djevice od gore Karmela - Ordo carmelitarum B.M. Virginis de monte Carmelo. Obje grane Reda sačuvale su ime s umetkom obuveni ili bosonogi (calceati/discalceati). Redovnici su, dakle, bili fratres - braća Ordinis carmelitarum B.M.V. de Monte Carmelo.

Razvoj Reda u smjeru "prosjačkih redova", u smjeru oblika duhovnog života koji je sažet u riječima vita mixta ili mješoviti život i koji je stavio kontemplativnu dimenziju Pravila u nove tijekove vremena, pridonio je napretku Reda, a kroz to i dobru Crkve.

U okviru tog razvoja treba spomenuti podizanje kulturne i teološke razine članova Reda. Javljaju se i istaknuti umovi kao što je Gerardo di Bologna (djela: Quaestiones ordinariae, Quodlibeta, Summa), Guy Terreni iz Perpignana (Quaestiones ordinariae de Verbo, Quaestiones disputatae, Commentarium super Decretum, Summa de haeresibus), posebno John Baconthorpe, mariolog Reda (Quodlibeta). Posebno se još ističu sv. Petar Toma, sv. Andrija Corsini iz Firenze i sv. Albert sa Sicilije.

Od osobite važnosti za duhovni život i nutarnju izgradnju bio je priručnik o karmelskoj duhovnosti Institutio primorum monachorum - Knjiga za formaciju prvotnih redovnika ili monaha tiskana prvi put 1507. god. Djelo je prevedeno na francuski jezik: Les plus vieux textes du Carmel ili na hrvatskom Najstariji tekstovi karmelske duhovnosti. Iako ne obuhvaća djelatnu apostolsku dimenziju Reda, ona je ipak važna jer obrađuje kontemplativnu dimenziju karmelske duhovnosti. Obrada se temelji na Svetom pismu, nadahnjujući se posebno onim što je u Bibliji rečeno o pozivu sv. Ilije. Teološki elementi koji se provlače kroz knjigu vrlo su bliski nauku sv. Grgura Niškog.

   Na Generalnom kapitulu 1297. god. izabran je za generalnog priora Reda Gerardo od Bologne, koji je kao prvi karmelićanin bio proglašen doktorom na Pariškom sveučilištu. Ta činjenica svjedoči o svršetku jednog i početku novog razdoblja povijesti Karmela. Od tog vremena postavljat će se doktorat iz teologije kao uvjet za obavljanje dužnosti vrhovnog poglavara. 13. stoljeće bilo je doba u kojem je još prevladavao duh pustinjačkog života i jednostavnosti, a tada počinje razdoblje kad učeni ljudi upravljaju Karmelom, zauzimaju sveučilišne katedre, postaju savjetnicima papa i kraljeva, a često i biskupima.

Kako je Papinska Stolica 70 godina bila u Avignonu, tako je i Avignon bio središte Karmelićanskog reda. Glavna područja zbivanja u Redu bila su zato južna Francuska i sjeverna Španjolska. Kasnije se generalna kuća preselila u Rim. Londonski generalni kapitul 1281. odredio je norme za tzv. kuće gdje su bile ustanovljene škole ili studia generalia.

Dok karmelićani kroče putem svoga novog razvoja, crkveni život prolazi kroz velike probleme. Unutar Crkve zbivali su se neki posebno teški događaji. Prije svega to su diskusije o siromaštvu, koje su pokrenuli neki franjevci; zatim tu je zapadni crkveni raskol koji dijeli Red na dvije obedijencije. Kao i drugi prosjački redovi, i karmelićani su bili uvučeni u diskusiju koja se vodila među franjevcima o značenju siromaštva u kršćanskom životu, tj. između Aleksandra od Aleksandrije i Rajmunda Gaufredija i Ubertina da Casale. Ivan XXII.  osudio je duhovnjake. iako su se mišljenja raznih protagonista nastavila kao borba u Franjevačkom redu, a kad su na franjevačkom Generalnom kapitulu u Perugi 1322. podržali osuđenu tezu da "ni Krist nj apostoli nisu ništa posjedovali", došlo je čak do raskola. Za razjašnjavanje pitanja o siromaštvu zaslužan je Guy Terreni, posebno u svom djelu De perfectione vitae. 

   U 15. stoljeću i karmelićani su, kao i drugi redovi, bili pod snažnim utjecajem humanizma i renesanse. Među humanistima posebno se ističu Ivan Krstitelj iz Mantove i flamanac Arnold Bostius (De vita Mariae formi).

Karmelićani na sjeveru Europe bili su antihumanistički nastrojeni i bili su žestoki suparnici Erazma Rotterdamskog.

Karmel je pridavao važnost i renesansnom slikarstvu.Na području slikarstva ističe se Filippo Lippi koji je ostvario svoja zapažena djela u Firenzi i Pratu. Karmelska crkva u Firenzi, koja se i danas zove Carmine, remek - djelo je renesansne umjetnosti i poznata je po minijaturama Micheleu del Biscu i Francescu di Lambertucciju.

Kanonsko ustanovljenje karmelićanki jedna je od svijetlih točaka života Reda u ovom povijesnom razdoblju. Ostvarenje ovog pothvata pripada bl. Ivanu Sorethu, generalnom prioru Karmelskoga reda.

	Opće stanje Reda prije terezijanske obnove
	Terezijanska obnova
	Širenje terezijanske obnove

Na vrh