|
Prema
legendama karmelićanski red neposredno je utemeljio sveti Ilija, prorok.
Na temelju legendi razvila se povijesna predaja sve do XII. i XII. st.
o tri razdoblja nastanka reda:
-
Starozavjetno - od sv. Ilije do rođenja Isusa Krista
-
Grčko - od Kristova rođenja do sredine XII. st.
-
Latinsko - od križarskih ratova nadalje
Neki
pisci pak drže da razvitak pustinjačkog života treba tumačiti
pojačanim hodočašćima u Svetu Zemlju, pače da postanak i razvitak
Karmelskog reda treba promišljati u svezi s velikim križarskim
gibanjima.
 Međutim, pristaše legenda o neposrednom utemeljenju Reda iz razdoblja
života proroka Ilije i Elizeja prihvaćaju misao da je prvo pravilo
života pustinjaka napisao jeruzalemski patrijarh Ivan (oko 410.),
drugo antiohijski patrijarh u XII. st., i konačno treće prvotno
pravilo dao je pustinjacima
jeruzalemski patrijarh Albert. Legende o postanku pravila
zabilježene su u Epistola Cyrilli de processu Ordinis et variis
ejus regulis u XIV. st. No knjiga se nadovezuje na drugu
Institutio primorum monachorum, u kojoj se govori o duhovnosti
Karmela. Povjesničari novijeg doba misle, da su spomenute legende
nastale i njegovane kako bi se obranila starina Reda, jer bi nakon
dolaska u Europu prvih redovničkih zajednica karmelske predaje potpale
pod ruke 13. kanona IV. lateranskog sabora, kojim se nije dopuštao
osnutak novih crkvenih redova. Trebalo se, dakle, karmelićanima
održati i dokazati da su nastali, bili i postojali prije 1215. god.
Karmelićansku predaju o njihovim početcima na Karmelu načeli su i
istraživali, osporavali bolandisti (belgijski isusovci) koji
su o tome raspravljali u svojim Acta Sanctorum. Poslije
žestokih rasprava prevladalo je mišljenje da su pustinjaci s Karmela
bili najprije uključeni u Europu u pokrete življenja pokore i
siromaštva. U tome su se razlikovali od onodobnog europskog monaštva, poglavito
benediktinskog koje se ustrojavalo oko gradova. Samostani su, doduše,
postali središta znanosti, gospodarstva, uljudbe i oblasti, ali se u
njima postupno gubio sjaj evanđeoskog življenja i svjedočenja: u
blještavilu uljudbenih uspješnosti potpuno budu zasjenjene biblijske
ljepote.
Netom
spomenuti pokreti (s brojnim sljedbenicima) isticali su samoću,
posebice pokoru. Zvali su ih pokornicima - agentes poenitentiam. No,
križarski ratovi, pohodi Svetoj Zemlji pridonijeli su smislenom
otkriću Kristova čovještva i njegova značenja za kršćanski život.
Pokret pokornika - laika nastojao je usmjeriti život prema Kristu koji
je živio (sa svojim sljedbenicima) siromašno. Zato se dio europskih
pokornika odlučio poći u Kristovu Domovinu. Onamo su odlazili s
križarima, ali su se kasnije povlačili u samoću, "u pustinju" na gori
Karmelu. Jamačno je na njih utjecao i život istočnih monaha.
Povlačenje u samoću na goru Karmel kod Ilijina vrela treba pamtiti u
tumačenju postanka Reda karmelićana. Pokornici nis u napuštali svoj
laički život, ostaju pustinjaci, ali nisu prihvaćali monaška pravila
sv. Bazilija, Augustina ili Benedikta. Nisu se željeli, niti htjeli
uključiti u redovnički način života, niti u bilo koji monaški ili
kanonički red onoga vremena. Isticali su da žele vivere in sancta
poenitentia, prekidaju sa svijetom, privremeno ili konačno, ali
ipak različito od monaškog: saeculum relinquerunt et convertuntur
ad religionem.
Prema
onome što se sačuvalo zabilježeno, pustinjaci su pokornici svoj život
mogli urediti i odrediti kao obrednu pokoru (prema svećenikovoj uputi)
ili su pokornički život prihvaćali dragovoljno. Oblačili su se
jednostavno, siromašno, mogli su živjeti pojedinačno
ili u zajednici, na čelu im je mogao biti svećenik, ali nije bilo
neophodno. Prema mišljenju nekih pisaca pustinjaci na gori Karmelu
bili su (prije pisanog Pravila) vezani za Bertholda, nećaka
Aymerika od Malefajda, koji je bio antiohijski patrijarh između 1141.
i 1193. Ona je kao papinski delegat trebao ustrojiti redovnički život
u Svetoj Zemlji, a pozorno je pratio život križara, hodočasnika i
pokornika na Karmelu. Život spomenute skupine trebalo je urediti, ali
uz brojne teškoće koje je nametnuo život i zasade pokornika i
pustinjaka.
Pustinjaci na gori Karmelu svojim su podrijetlom iz europskih zemalja;
vjerni su pokretu koje se u ono doba širio Europom, ali se razlikuju
redovničkim životom po vlastitom monaštvu ili kojem kanoničkom redu.
Ostali su vjerni odluci i želji da žive u siromaštvu, jednostavnosti i
pokori. Našli su se na gori Karmelu koja nije bila daleko od
bojišnice, uvijek u doticaju s kršćanskom vojskom, preuzimajući
dragovoljno službu tješitelja i pomagača pripadnicima kršćanskih
postrojbi. Sebi su izgradili sklonište u obližnjem gradiću Akkonu,
ondašnjoj luci za prekomorska putovanja. Pustinjaci su ipak povremeno
izlazili iz svojih osamljeničkih ćelija koje su otkrivene arheološkim
iskapanjima.
Nema
iznimnih podataka o životu pustinjaka na gori Karmelu, o ustroju
njihove svagdašnjice, ali kad su odlučili prihvatiti ustrojstvo svoga
zajedništva, obratili su se papinskom delegatu i patrijarhu
jeruzalemskom Albertu, koji je premjestio svoje sjedište u Akkon (jer
je Jeruzalem bio u muslimanskim rukama). Albert je napisao ili
potvrdio Pravilo za pustinjake na Karmelu između 1206. i 1214. god.
Albert je svojim Pravilom bio ujedinitelj pustinjaka u zajednicu,
kolegij, kako se može pročitati u Ustanovama (Consitutiones) god.
1281., a god. 1462. također se nalazi zabilježeno: "Quos Albertus
Jersolimitanae Ecclesiae Patriarcha et Sedis Apostolicae legatus, ante
concilium lateranese in unum collegium congergavit." Albert je
svojim radom i Pravilima pravno ustanovio zajednicu (kolegij)
pokornika pusinjaka, koji su živjeli na obroncima gore Karmela kraj
Ilijina vrela.
U Pravilima je
istaknuta temeljna misao: vivere in obsequium Jesu Christi (živjeti u
pokornosti Isusu Kristu) na kojoj treba graditi sav život i molitvu,
zajedništvo, bratstvo, sakramentalni život; unutarnji život mora biti
snažan; askeza, post i nemrs moraju služiti očišćenju duha od natruha
samoljublja. U temeljnom Pravilu zabilježeni su bitni popisi koji
određuju izvanjsko ustrojstvo zajednice. To je autoritet poglavara
kojega bira zajednica, materijalni raspored mjesta i stanovanja,
suodgovornost u najvažnijim činima koji se odnose na glavne trenutke
života zajednice i na administraciju. U Pravilu se zatim ističe kako
se kroz sav taj zacrtani hod zajednica može nadati da će postići
određenu zrelu stabilnost u evanđeoskom značenju te riječi.
U prosudbi značenja prvoga Pravila za
pustinjake na gori Karmelu treba imati na umu da su temelji njihova
života počivali na propositumu, a Pravila jeruzalemskog patrijarha
Alberta sadržajno je vitae formulae (oblik življenja). Takav način
govora i shvaćanje opet ističe da ne žele prihvatiti ni jedno već
postojeće pravilo nego da žele imati svoje vlastito. Ne žele certam
regulam, nego vitae formulam.
Pustinjaci gore Karmela poslije
Albertova pravila pripadaju skupini laika; ostaju osobe religiose
viventes, imaju samo certam formulam vivendi regulariter umjesto
regulam, imaju vitae formulam.Živjeli su, dakle, pustinjaci na gori
Karmelu laudibiliter in sancta poenitentia.
Na vrh |
