Ruah   Duh Božji lebdio je nad vodama...     1. Čuđenje   Obronak šumski silazi u ritmu bujica gorskih a taj mi ritam objavljuje Tebe, Predvječna Riječi. Kako je predivna šutnja Tvoja u svemu, čime se odasvud javlja stvoreni svijet... što zajedno s obronkom šumskim silazi u dolinu svakom njegovom padinom... sve što sa sobom nosi srebrna kaskada bujice, koji se u ritmu s gore oborušava nošen svojom vlastitom maticom... -nošen kamo?   Što mi pripovijedaš, potoče gorski? na kojem mjestu sa mnom sresti se imaš? sa mnom koji također prolazim- slično kao  ti? (Dopusti mi ovdje zastati- dopusti mi na pragu se zadržati, ovo je jedno od najčistijih čuđenja.) Bujica se ne čudi dok se nadolje ruši i šume šuteći silaze u ritmu bujice -ali čovjek se čudi! Prag koji svijet u njemu prekoračuje, prag je čuđenja. (Nekoć je upravo tomu čuđenju ime "Adam" dano.)

Bio je osamljen s tim svojim čuđenjem posred bića, koja se nisu čudila -bilo im je dosta da postoje i protječu. Čovjek je prolazio zajedno s njima na valu čuđenja. Čudeći se, stalno je izranjao iz toga vala koji ga je uzdizao, kao da govori svemu naokolo: "zaustavi se! - pristan u meni imaš" "u meni je mjesto susreta s Predvječnom Riječju" - "zaustavi se, ovo prolaženje ima smisao" "ima smisao...ima smisao...ima smisao!"     2. Izvor   Obronak šumski silazi u ritmu potoka gorskih... Želiš li pronaći izvor, moraš ići uzgor, protiv struje. Probijaj se, traži, ne odstupaj; znaš, da on mora tu negdje biti - Gdje si, izvore?...Gdje si, izvore?!   Tišina... Potoče, šumski potoče, otkrij mi tajnu svoga početka! (Tišina - zašto šutiš? Kako si brižljivo skrio tajnu svoga početka!)   Dopusti mi usne uroniti u vodu s izvora oćutjeti svježinu, svježinu životvornu.