|
Ne znam da li si još u
istom stanju duha kao neki dan pa ću ti ipak reći jedan odlomak iz
Pjesme nad pjesmama koji savršeno izražava kakva je ta duša kad je
zaronjena u suhoću i koju nitko ne može razveseliti niti utješiti:
»Siđoh kroz nasade oraha da vidim mladice u dolinama, da pogledam
pupaju li vinogradi ,
cvatu li mogranji? Ne znam kako, tek želja moja pope me na kola
Aminadabova.«
Evo slike naših duša.
Često silazimo u plodne doline gdje nam se srce voli hraniti, široko
polje Svetoga pisma koje se toliko puta otvorilo pred nama da bi nam u
našu korist razlilo svoje bogate riznice, to široko polje čini nam se
pustinja suha i bez vode. Ne znamo uopće gdje smo: u mjestu mira,
svjetla, nalazimo nemir ili tamu... Ali, kao zaručnica, znam uzrok
naše kušnje. »Naša je duša uznemirena radi Aminadabovih kola...« Još
nismo u našoj Domovini i kušnja nas mora pročistiti kao zlato u peći.
Ponekad mislimo da smo napušteni. O žalosti! Kola, isprazni šumovi
koji nas žaloste, jesu li u nama ili izvan nas? Mi ne znamo, ali Isus
znade vrlo dobro, On vidi našu žalost i, iznenada, začuje se njegov
blagi glas, glas blaži od proljetnog povjetarca: »Vrati se, Sulamko,
vrati se, vrati se da te gledamo!«
Kakav poziv našega
Zaručnika! I što! Ne usuđujemo se Više ni pogledati se, toliko mislimo
da smo bez sjaja i ukrasa, a Isus nas zove. On nas hoće promatrati do
mile volje, ali On nije sam, s njim dolaze dvije osobe Presvetoga
Trojstva da se nastane u našoj duši... lsus je to jednom obećao kad je
bio pred uzašašćem svorme Ocu i našem Ocu. Rekao je s neizrecivom
nježnošću: »Ako me netko ljubi čuvat će moju riječ, i Otac će ga moj
ljubiti i doći ćemo k njemu i nastanit ćemo se kod njega.«
Čuvati Isusovu riječ,
evo jedinog uvjeta naše sreće, dokaz naše Ijubavi prema njemu. Što je
dakle ta riječ?... Čini mi se da je riječ Isusova On sam. On, lsus,
Riječ, Riječ Božja! On nam to kaže malo dalje u istom evanđelju
svetoga Ivana. Moleći svoga Oca za svoje učenike, ovako se izražava:
»Posveti ih po svojoj riječi, tvoja riječ je istina.« Na jednom drugom
mjestu Isus nas uči da je On Put, Istina i Život. Znamo koja je to
Riječ koju moramo čuvati; nećemo pitati Isusa kao Pilat: »Što je
Istina?« Mi je posjedujemo, Istinu, mi čuvamo Isusa u našim srcima!
Često kao Zaručnica
možemo reći da je »naš Ljubljeni kao stručak smirne«, da nam je on
Zaručnik krvi. Ah, kako će nam biti drago jednoga dana čuti onu tako
blagu riječ što izlazi iz usta našega Isusa: »Jest, vi ste sa mnom
ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam zato u baštinu predajem kraljevstvo
što ga je meni predao moj Otac!«
Kušnje Isusove, kakva
tajna! Ima, dakle, i On kušnja? Da, ima ih, i često je sam da gazi
vino u kaci. On traži tješitelja i ne može ih naći... Mnogi služe
Isusu dok ih tješi, ali malo ih je koji pristaju praviti Isusu društvo
kad spava na valovima ill trpi u vrtu smrtne borbe! Tko će, dakle,
htjeti služiti Isusu radi njega samoga? Ah, to ćemo biti mi... Celina
i Terezija će se združiti sve više i više, u njima će se ispuniti ova
Isusova molitva: »Oče, neka budu jedno kao i mi.«
Da, Isus nam već
priprema svoje kraljevstvo kao što ga je njemu Otac pripremio. On nam
ga priprema ostavljajući nas u kušnji. On hoće da nam lice bude viđeno
od stvorova, ali da On bude skriven da nas nitko ne bi prepoznao osim
njega samoga... Ali kakve sreće na pomisao da nas dragi Bog, cijelo
Presveto Trojstvo, gleda, da je ono u nama i veseli se promatrajući
nas. Pa što ono hoće vidjeti u našem srcu ako ne "zborove glazbe u
vojnom taboru"?
»Kako da pjesmu
Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj? Odavno o vrbe naokolo harfe
svoje bijasmo povješali« i ne bismo se znali s njima služiti... Naš
Bog, Gost naše duše, zna to dobro, zato dolazi k nama s nakanom da
nađe boravište, prazan šator, usred bojnog polja na zemlji. On pita
samo to i on sam je božanski Glazbenik koji se brine za koncert. Ah,
kad bismo samo čuli ovu neizrecivu glazbu, da barem samo jedan treptaj
dopre do naših ušiju!
»Doista, ne znamo što
da molimo, kako valja, all se sam Duh za nas zauzima neizrecivim
uzdasima.« Trebamo samo predati našu dušu, prepustiti je našem velikom
Bogu. Ništa onda ne smeta što je bez darova što sjaje izvana, budući
da iznutra sjaji Kralj kraljeva sa svom svojom slavom!
Zar je potrebno da
jedna duša bude velika pa da obuhvati Boga! Pa ipak, duša djeteta od
jednoga dana za njega je raj milina. Što će tek onda biti od naših
duša, koje su se borile, trpjele da bi privukle srce našega
Ljubljenoga?
|
