|
 Već
misao na te meni daje sreću,
i srećom puni pustoš svakog časa,
kad tražim stih u šumu zrelog klasa,
il’ gledam radost leptira što lijeću.
Ti si sestra svakog mojeg bola,
ti si sestra svake moje nade,
zbog tebe zvoni glas moj usred dola,
i radost moju čak i suze grade.
Kuda idem ti mi sipaš svoje ruže,
neimanje moje resiš blagom duha.
Pa kad nemam ni korice kruha,
nadamnom bijeli anđeli kruže.
Tvoja riječ mi sunce bistrih voda,
Tvoja riječ mi poezija cijela,
pa osjećam kako iznad plavog svoda
moju dušu čeka tvoja ruka bijela.
I već ćutim kako usred bijelog raja
moju ruku dira sjena tvojeg dlana,
A oko nas šušte, šušte puna sjaja
anđeoska krila vječitoga dana.
 |
