Home :::  Kontakt    

Sv. Terezija od Isusa (od Andi)

Iz pisama sv. Terezije od Isusa

   Juanita Fernandez Solar rođena je u Santiagu, Čile, 13. srpnja 1900. Od svoje djevojačke dobi posvetila se Kristu. Stupila je u samostan bosonogih karmelićanki u mjestu Los Andes 7. svibnja 1919. gdje je dobila ime Terezija od Isusa. Umrla je 12. travnja slijedeće godine nakon svojih svečanih zavjeta. 3. travnja 1987. u Santiagu papa Ivan Pavao II proglasio ju je svetom i predstavio je kao uzor mladima. Ona je prva čileanka i ujedno prva redovnica terezijanskog karmela u Južnoj Americi koja je proglašena svetom.

Bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva (Catez)

   Elizabeta je bila kćerka Josipa i Marije Catez. Rođena je 18. srpnja 1880. u mjestu Campo d'Avor pokraj Bourgesa u Francuskoj. Krštena je četiri dana nakon rođenja. 1887. obitelj seli u Dijon. Otac joj umire kad je imala sedam godina pa je majka sama morala odgojiti Elizabetu i sestru joj Margaritu. Poznata je kao živahna, popularna djevojka, prilično tvrdoglava i nagle ćudi ali istovremeno duboko pobožna i sklona molitvi i razmatranju još od rane dobi. Bila je nadarena pijanistica. Brinula se za bolesne i davala vjersku poduku djeci. Uz veliko protivljenje njezine majke, ušla je u Karmel u Dijonu 2. kolovoza 1901. Iako je bio zapažen njezin veliki duhovni rast, prolazila je kroz razdoblja žestokih "tamnih noći", pa je njezin duhovni vođa izrazio svoje sumnje u pogledu njezinog zvanja. Završila je novicijat i položila svečane zavjete 11. siječnja 1903. kada je primila i veo. Mnogima je pomagala u duhovnom rastu i ostavila za sobom pisma i vodiče za duhovne obnove. Pet godina koje je provela kao redovnica doveli su je još bliže Bogu iako joj je Bog pripuštao duhovne kušnje i jake fizičke bolove zbog Adisonove bolesti koje je i bila uzrok njene smrti 19. studenog 1906.

Sv. Joachina de Verduna

   Sveta Joachina rođena je 16. travnja 1783. u Barceloni. Udala se za Teodora de Mas 1799. ali suprug joj umire već 1816. Podigla je devetoro djece. 1826, nadahnuta Duhom Svetim, osniva Kongregaciju Milosrdnih Sestara Karmelićanki koja se proširila po čitavoj Cataloniji. Otvorene su brojne kuće u kojima se brinulo za bolesne, siromašne i neobrazovane. Joachina se nadahnjivala misterijem Presvetog Trojstva, a oznake njezine duhovnosti bili su ljubav prema molitvi, samoodricanje, nenavezanost, poniznost i briga za bližnje. Umrla je u mjestu Vich 28. kolovoza 1854. Proglašena je blaženom 19. svibnja 1854, i svetom 12. travnja 1959.

Bl. Terezija Marija od Križa (Manetti)

   Terezija Adelhaida Manetti rodila se godine 1846. u Campi Bisenzio kod Firenze. Već je od rane mladosti pokazivala dubok smisao za jači kršćanski život. Stoga je već od godine 1864. okupila oko sebe skupinu djevojčica s kojima je počela provoditi zajednički život. Zajednica je lijepo rasla i napredovala pa je Terezija 10 godina kasnije mogla već otvoriti školu u kojoj su se besplatno poučavale siromašne djevojčice. Iz toga se lijepoga socijalno-karitativnog pothvata rodila Ustanova sestara karmelskih trećoredica sv. Martina u Campi Bisenzio. Crkvena je vlast tu Ustanovu i službeno pohvalila i potvrdila godine 1904. Iste je godine utemeljiteljica izabrana za vrhovnu poglavaricu pa je svojoj Ustanovi dala još jači zamah i procvat. Nije doduše imala još mnogo vremena za rad jer je 23. travnja 1910. završila svoju zemaljsku trku te pošla po vijenac nagrade. Otvoren je u Rimu 30. srpnja 1944. za njezino proglašenje blaženom apostolski postupak.

I Terezija Marija od Križa ide u niz onih Božjih službenica koje su čule Božji zov da se posvete odgoju i poučavanju ženske mladeži. Kako je odgoj vrlo važan životni zadatak, svatko tko se njemu posvećuje čini za ljudsko društvo veliko dobro.

Čujmo što o odgoju govori II. vatikanski sabor: "S posebnog razloga dužnost odgoja pripada Crkvi, ne samo zato što joj se kao određenoj zajednici ljudi mora priznati pravo na odgoj, nego prvenstveno zato što ima zadatak da svim ljudima naviješta put spasenja, da vjernicima priopćuje Kristov život i da trajno vodi brigu o tome da dođu do punine toga života. Crkva je kao Majka dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svim ljudima pruža pomoć za izgradnju potpune ljudske osobe, za dobrobit ljudskog društva i za izgradnju humanijeg svijeta" (Deklaracija o kršćanskom odgoju, br. 3).

Sv. Rafael od sv. Josipa (Kalinowski)

Rafael Kalinowski rođen je u Vilni 1. rujna 1835. Kao ustanik protiv carske vojske provodi 10 godina u Sibiru. Umro je 15. listopada 1907. u Wadowicama (Poljska). Duša je obnove Reda u Poljskoj poslije žalosnih ukidanja Reda u 19. stoljeću. Blaženim je proglašen 23. lipnja 1983. u Krakowu, upovodu posjeta pape Ivana Pavla II. Poljskoj, a svetim u Rimu u studenome 1991.

Bl. Izidor Bakanja

Mučenik vjere

"U trenutku kad sam se vraćao prema parobrodu začuo sam pored ceste glas čovjeka koji je vapio za pomoć. Iz šumarka je izišao mladić leđa prekrivenih dubokim ranama koje su već bile zagnojene i nečiste, pokrivene muhama. Oslanjao se o dva štapa polagano se vukući prema meni. Odmah mi je bilo jasno da se radi o još jednom zlodjelu naših poslodavaca. Upitao sam tog nesretnika što li je to učinio da je zavrijedio tako oštru kaznu. On mi se predstavio kao kršćanin Trapističke Katoličke Misije. Rekao je da je želio obratiti radnike u tvrtki zbog čega ga je bijelac dao bičevati zašiljenim čavlima." Čovjek prekriven ranama kojeg je susreo nadzornik odjela jedne od trgovačkih kompanija u Kongu je Izidor Bakanja, mladić  okrutno bičevan na početku 20.stoljeća po nalogu upravitelja jedne od brojnih plantaža ovog dijela afričkog kontinenta jer je odbio skinuti sa sebe karmelski škapular kojeg je primio na dan svoga krštenja. Rane su bile toliko duboke da se njegov organizam nije dugo održao. 15. kolovoza 1909, u dvadesetoj godini života, sa škapularom na srcu i zrncima krunice u ruci, ušao je u komatozno stanje koje ga je u kratko vrijeme dovelo do konačnog susreta s Onim za kojega se nije dvoumio položiti svoj život. Priča o Izidoru ipak ne završava ovdje. 24. travnja 1994, na trgu sv. Petra u Rimu, Ivan Pavao II uzdignuo ga je na čast oltara kao mučenika vjere, predstavivši ga sveopćoj Crkvi kao uzor dosljednog življenja kršćanstva i herojske vjernosti.

Put suobličenja Kristu u zajedništvu s Marijom

Ono što nas pogađa kod slučaja Izidora Bakanje je njegovo držanje u posljednjim danima njegova života. Fizički iznemogao ne gaji nikakav osjećaj mržnje ili zlopamćenja prema svom ubojici. On je naučio od svog Učitelja da je oproštenje jedini zakon kojeg se kršćanin ima držati: "Ako umrem, puno ću moliti za njega u nebu."

Ovakvo držanje ne može se usvojiti u jednom trenutku. Ono je plod intenzivnog puta suobličenju Kristu preko produbljivanja vlastitog krštenja, osobnog susreta s Njim u molitvi, svjedočenja i širenja vjere među svojom braćom.

Izidor, međutim, ovaj put nije prevalio sam: izabire Mariju iz Nazareta kao svoju vodilju i uzor nastojeći tako nasljedovati njezine kreposti. Kuša njezinu ljubav i majčinsku brigu te se povjerava Njoj kao sin svojoj Majci. Mladić iz Konga spoznao je gotovo instinktivno da je sveta Marija Odighitria tj. Ona koja pokazuje Put: Krista i njegovo Evanđelje spasenja. U tom kontekstu moramo promatrati njegovu privrženost Škapularu. Ovaj "komadić tkanine" kojeg je ljubomorno čuvao oko vrata podsijećao ga je na Marijinu ljubav i zaštitu ali pri tome on nije u njemu gledao nešto magijsko ili pak predmet praznovjerja, nego stalni podsjetnik na obećanja koja je dao prilikom svog krštenja, obilježje po kojem je bio prepoznatljiv kao Kristov učenik. Izidor nas uči da "odijenuti Škapular" znači zaodijenuti se Kristom (usp. Gal 3,27); biti spreman poći, u zajedništvu s Marijom, putem postupne preobrazbe u Krista usvajajući Njegovu logiku i živeći je u svakodnevici.

Na vrh