Home :::  Kontakt    

Sv. Terezija Margareta od Presvetog Srca Isusova (Redi)

   U povijesti pobožnosti Srcu Isusovu ima svoje zapaženo mjesto karmelićanka Terezija Margareta od Presv. Srca Isusova, u svijetu zvana Ana Marija Redi. Ta je odabrana duša na ovom svijetu živjela samo 22 godine, a sva je bila upravljena prema Srcu Isusovu. U postupku za proglašenje blaženom njezin je ispovjednik o njoj izjavio ovo: "Blaženica je promatrala Srce Isusovo kao središte ljubavi iz kojeg nas je Riječ ljubila od vijeka... Njezina se pobožnost tome Srcu sastojala u neprestanom uzvraćanju ljubavlju za tu ljubav. Željela je da bude zvana i za to je ponizno molila, 'od Srca Isusova', kako bi to Srce ljubila svom dušom." Tim je riječima sažet sav njezin skroviti život, koji nije bio ništa izvanredno, osim izvanredne ljubavi prema Srcu Isusovu. Ona je bila kao neka "Mala Terezija" XVIII. stoljeća.

Ana Marija rodila se 15. srpnja 1747. u Arezzu od plemenite obitelji Redi. Već od malena zadojena je dahom duboke neusiljene pobožnosti. Već u šestoj godini postavlja pitanje: "Recite mi tko je taj Bog?" - Na to i mnoga druga pitanja odgovarale su joj njezine odgojiteljice benediktinke u samostanu Sv. Apolonije u Firenzi. One su joj dale i profinjeni liturgijski odgoj. Život se djevojčice neprestano produbljivao u euharistijskoj, marijanskoj pobožnosti, a nadasve u pobožnosti Src Isusovu. Kod toga ju je pomagao i odgajao i njezin nadasve pobožni otac Ignacije, koji je bio i otac njezine duše. Vrativši se iz samostana u obitelj, brzo je očitovala želju da stupi u Karmel. Kako se radilo o pravom zvanju, a ne samo o nekom prolaznom raspoloženju, ona ga je i ostvarila pa je 1. rujna 1764. stupila u samostan Sv. Terezije u Firenzi, gdje je 11. ožujka 1765. odjenula karmelski škapular te svoje ime promijenila u Terezija Margareta od Presv. Srca Isusova.

Negdje nakon godine 1765., kad je stupila u samostan, poklonio joj je otac, koji ju je silno ljubio, životopis Margarete Marije Alacoque. Životopis je napisao biskup Languet na francuskom, a brzo je preveden na talijanski. Čitanje tog životopisa zapalilo je srce Terezije Margarete te i ona sva uroni u žarku pobožnost i ljubav prema Srcu Isusovu. O tome svjedoče njezine duhovne bilješke.

U njima nalazimo izrečene ove žarke želje: "Da, moj Bože, Ti dobro znaš da nemam druge želje osim da budem žrtva Tvog Presvetog Srca, posve žrtvovana kao žrtva paljenica u ognju Tvoje svete ljubavi... Tvoje će Srce, o moj Bože, biti oltar na kojem ću se posve žrtvovati, a Ti ćeš biti svećenik koji će prinositi tu žrtvu u vatri Tvoje svete ljubavi. Budući da me Ti nadahnjuješ da postanem sveta, Tebi u svemu slična, onda, koliko samo budem mogla, želim Te nasljedovati u onim krepostima koje su se tako sviđale Tvome ljubljenom Srcu, a to su poniznost i poslušnost." Život ove ponizne i jednostavne duše snažan je dokaz da u Boga možemo više zaroniti ljubavlju nego razumom. Tako su prije mislili i mnogi veliki sveci.

Terezija Margareta proživjela je u Karmelu niti punih 6 godina, ali te su godine bile ispunjene velikim milostima kontemplativnog života u kojem je sve dublje i dublje prodirala u smisao Ivanovih riječi: "Bog je ljubav" (1 Iv 4,16). Zanimljivo je da je ulazeći u njihov smisao, sve više shvaćala kako iz ljubavi prema Bogu i, jer je Bog ljubav, mora ljubiti i svoje bližnje.

Kako je u samostanu vršila jedino službu bolničarke, nastojala je biti mala sluškinja ne samo svojih bolesnica već sviju sestara, uvijek spremna na svaku uslugu, ljubazna sa svima, obavljajući sa smiješkom na usnama i najteže poslove, skrivajući brižno umor i poteškoće. U školi Srca Isusova naučila je da i sama mora imati veliko srce, a to znači veliku ljubav prema svima. Živjela je malo, ali je ljubila mnogo i zato, kad je 7. ožujka 1770. peritonitis ili upala potrbušnice dokrajčila njezin zemaljski život, ona je pred svoga Gospodina stupila s mnoštvom zasluga. On je htio da njezin lik zasvijetli još mnogima i zato ju je stavio na svijećnjak "da svijetli svima u kući", da ljudi "vide njezina djela ljubavi te slave Oca nebeskoga" (Mt 5,15-16). Papa Pio XI. proglasio ju je 9. lipnja 1929. blaženom, a 13. ožujka 1934. svetom. Umjetnica A. Piatolli naslikala je njezin lik, koji se danas čuva u generalnoj kući u Rimu. Taj lik svima govori da je od svih putova koji vode k Bogu najljepši put ljubavi, jer Bog sam je najveća ljubav. Sveta Terezija Margareta od Presv. Srca shvatila je i svojim životom ozbiljno prihvatila Isusove riječi: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.' To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega" (Iv 7,38-39).

Njezin duhovni vođa o. Ildefonso od sv. Alozija Gonzage svjedoči o njoj: "Rekla mi je da je Božja ljubav kojom sam Bog sebe od vijeka ljubi Duh Sveti, a tko je u ljubavi taj je u Bogu i Bog u njemu pa tako na neki način živi samim Božjim životom." Te spoznaje i duhovna iskustva hranile su u njoj i njezinu silnu pobožnost prema nestvorenoj Božjoj ljubavi, prema Duhu Svetom. Njemu se utjecala s pouzdanjem i sigurnošću moleći Ga da u njezinu srcu nikad ne bude dokon, već da ga što više ražari ljubavlju. I Duh Sveti je uslišio njezine molitve pa je u njoj rađao velike apostolske želje koje su je tjerale na molitvu i žrtvu za dobro Crkve i duša. I tako ona stroga kontemplativka postade ipak i velika misionarka vršeći tako na najbolji način svoj karmelićanski poziv, jer karmelićanke ne žive, ne mole i ne žrtvuju se u Karmelu zbog sebe, već zbog Krista, Crkve i duša. Njihov život, iako sakriven u Bogu, oplođuje napore onih koji rade u izravnom apostolatu. A na sudnjem će danu njihov prilog izgradnji Božjeg kraljevstva zasjati isto tako kao i najvećih misionara.

Sv. Petar Toma

  Petar Toma rođen je oko 1305.god. u Perigodu, Francuska. Pridružuje se Karmelskom redu s 20 godina.Bio je glavni prokurator Reda u papinskoj kuriji u Avignonu gdje je djelovao kao službeni propovjednik.1354. uzdignut je na čast biskupa Pattija i Liparija. Papa ga je imenovao svojim poslanikom kraljevima i vladarima. U toj službi radio je na uspostavljanju mira i jedinstva s istočnim crkvama. Premješten je u druga episkopalna središta: 1359. u Korint na Peloponezu kao papinski poslanik na istoku, zatim na Kretu kao nadbiskup 1363. i Carigrad 1364. kao latinski patrijarh. Ova nastojanja oko jedinstva Crkve čine ovog sveca iz 14. st. pretečom ekumenizma. Sv. Petar Toma umro je 1366. u Famagusti na Cipru.

Bl. Marija od Utjelovljenja

   U povijesti mistike poznato je ime Marije od Utjelovljenja. Nju čak ubrajaju među velike mističarke. Još prije nego je stupila u karmelićanski samostan u Amiensu, jedan je njezin suvremenik zabilježio "da se ništa značajnije za slavu Božju nije poduzimalo, a da se o tome nije prije s njome razgovaralo i savjetovalo". Njezina je najveća zasluga da se reformirane karmelićanke sv. Terezije Avilske raširiše po Francuskoj. Zbog toga je dobila i častan naslov "majka i utemeljiteljica Karmela u Francuskoj".

Rodila se 1. veljače 1566. u Parizu. Otac joj je Nikola Avrillot, gospodar Champlâtreauxa, a majka Marija L'Huilier. Na krštenju je dobila ime Barbara. Obitelj Avrillot ubrajala se među najodličnije u Parizu, a za vrijeme hugenotskih sukoba pristajala je odlučno uz katoličku vjeru i stranku. Bilo je to doba vjerskih ratova između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke, koja se od godine 1576. poče nazivati "Liga". Barbara je odrasla u jeku strašne "bartolomejske noći", u kojoj je g. 1572. nad hugenotima Francuske izvršen pokolj.

Barbara je kao djevojčica bila u pansionatu klarisa u Longchampu. Klarise su izrazito kontemplativne redovnice koje žive u strogoj klauzuri. Odgoj klarisa bit će za Barbarinu budućnost od velikog značenja. On će joj pomoći da duboko uđe u kršćanske istine i da provodi i proživljava dublje kršćanstvo. Tako je već njezina prva pričest kod klarisa, kad joj je bilo 12 godina, bila vrlo dobro pripremljena pa je zato ostavila u djevojčici i duboke tragove. Bio je to za nju doživljaj koji neće nikada zaboraviti. Njoj je u samostanu bilo vrlo lijepo, osjećala se u svom elementu i najradije bi postala redovnica. No ti blaženi roditelji, bilo je tako i kod nje, imali su s njome druge planove. Ona se morala udati i postati madame Acarie.

Za naše pojmove čudno, ali, na žalost, stvarno. Bilo joj je za udaje tek 16 godina.

Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio.

U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. od 13. studenoga 1603. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Duhovno ih je vodio njezin bratučed, a kasnije kardinal Petar de Berulle. Barbara je surađivala na tome da su se otvorili slični samostani i u Pontoiseu, Dijonu i Amiensu. Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Jedna je od njih - Margareta - imala tek 15 godina.

Godine 1613. razbolio se Barbarin muž. Ona ga je brižno dvorila i nije se udaljavala od njegove bolesničke postelje sve dok nije umro smrću pravednika. U žalosti za njim utješila se prosvjetljenjem odozgora da se spasio. Sada je bila slobodna od svih spona ovoga svijeta pa ispuni svoju želju iz mladosti te stupi u Karmel i postade karmelićanka. Za nju su se otimali karmelićanski samostani, ali ona je izabrala najsiromašniji od njih, onaj u Amiensu. Obukla je redovničko odijelo 7. travnja 1614. uzevši ime Marija od Utjelovljenja.

Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove bilo u kuhinji, bilo drugdje, bilo dvoreći bolesnice. Veoma je ljubila redovničko siromaštvo. Iako je bila od Boga obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje običnih svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Iz zdravstvenih razloga pozvana je 7. prosinca 1616. u samostan u Pontoise, gdje je nakon duge i mukotrpne bolesti sveto preminula 18. travnja 1618. Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Iza sebe nije ostavila nikakva spisa, osim nekoliko pisama. No, sama je bila živa knjiga savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njezin kasniji životopisac dr. Duval jednom ju je nenadano sreo, a o tome je susretu zapisao ovo: "Njezino je lice bilo tako svijetlo i tako sjajno da sam gotovo oslijepio." Bilo je to svjetlo od vatre ljubavi koja ju je izgarala. To može shvatiti samo onaj koji shvaća što je ljubav. Marija od Utjelovljenja, još dok je bila madame Acarie, ljubila je Boga iznad svega i zato je već tada govorila: "Da budemo dostojni Boga, moramo se osloboditi svih drugih stvari i potpuno se podvrgnuti Njegovoj volji." U tome je bio i sav njezin život, a zato je i bio tako plodan dobrim djelima i u svijetu i u samostanu.

Sv. Šimun Stock

   Iz pisanih izvora, što potječu s kraja XIV. stoljeća, znamo o svecu škapulara ovo: "Šimun Stock, iz Engleske provincije, generalni prior, čovjek svet i slavan po čudesima, umro 16. svibnja, pokopan u Bordeauxu, u provinciji Gaskonji." Ondje se nalazio na vizitaciji te provincije. Ostale točne vremenske podatke o njegovu životu, na žalost, ne znamo. Godina svečeve smrti uzima se općenito 1265., a neki spisi govore da je doživio visoku starost.

U slikarstvu sv. Šimuna Stocka redovito prikazuju odjevena u karmelićanski habit, a često i s plamenim jezicima paklenoga ognja. To dolazi od njegova viđenja o karmelskom škapularu, u kojem mu je Gospa obećala da će nosioci toga svetoga znaka biti očuvani od pakla. Na mnogim slikama svetac kleči ili stoji do nogu Majke Božje Karmelske, a ona mu predaje škapular. Svečeva velika pobožnost prema Gospi na brojnim je slikama izražena jezikom umjetnosti na najrazličitije i veoma profinjene načine. Već i to samo mnogo govori o njegovoj popularnosti, koja je bila kadra nadahnuti tolike umjetnike.

U duhu tradicije karmelskoga reda i Šimun Stock je, stupivši u karmelićane, bio doveden pred Presveti Sakrament i pred oltar Majke Božje, da bi se sav posvetio Bogu i Bogorodici. Već u novicijatu bio je upućen u uvjerenje karmelićana da je Marija ona koja nadahnjuje novake da stupe u Karmel, da ih ona zaodijeva u vrline, da ih oslobađa od pogibelji i da im kod Gospodina posreduje konačnu ustrajnost u redovničkom zvanju.

Svaki karmelićanin uči: "Iz predaje naših otaca i po primjeru svetaca našega reda moramo naučiti ovo: Sve ono što činimo, prikažimo Bogu po Mariji, jer je Božjem Veličanstvu veoma ugodno da to bude prikazano po prečistim rukama Presvete Djevice." Tako je sigurno radio i sveti Šimun Stock te postao dostojan da ga Presveta Djevica obdari posebnim viđenjem i karmelskim škapularom, koji obogati marijansku pučku pobožnost. Pravi nosilac škapulara ozbiljno misli na svoje vječno spasenje, nastoji živjeti životom dobra kršćanina, pa se na taj način najbolje sprema na smrt. Noseći pobožno Gospin škapular u svome životu osjeća i posebnu zaštitu Majke Božje Karmelske.

Na vrh