Home :::  Kontakt    

Bl. Kuriakos Elias Chavara

   Blaženi Kuriakos Elias Chavara, suosnivač i prvi poglavar Družbe Karmelićana Marije Bezgrešne, rođen je u Kainakaryu u Kerali, Indija 10. veljače 1805. god. Upisao se na bogosloviju 1818. Za svećenika je zaređen 1829. god. Polaže zavjete 1855. u kongregaciji koju je sam osnovao. 1861. postaje generalnim vikarom Siro-Malabarske Crkve gdje se bori za crkveno jedinstvo ugroženo tadašnjom šizmom. Radio je neumorno kroz čitav život na obnovi crkve u Malabaru. Poznat je također i kao suosnivač družbe Sestara Majke Karmela. Iznad svega, isticao se kao čovjek molitve, gorljivosti za euharistijskog Gospodina i štovanju Bezgrešne Djevice Marije. Umire u Koonammawu 1871. god. Tijelo mu je preneseno u Mannanam 1889.god.

Sv. Albert od Trapanija

   Rođen u sicilijanskom gradu Trapani u 13. st. Isticao kao vrsan propovjednik i čudotvorac.1280. i 1289. boravi u Trapaniju, a zatim u Messini. 1296. dobiva službu provincijala sicilijanske karmelske provincije. Čeznuo je za svetim životom prožetim molitvom. Umire u Messini, najvjerojatnije 1307.god. Albert je bio prvi svetac čije se štovanje proširilo posvuda među Redom, pa je stoga prozvan zaštitnikom i "ocem" Reda zajedno s još jednim svecem onoga doba, Anđelom od Sicilije. Crkve Karmelićana iz razdoblja 16. st. obavezno sadrže i jedan oltar posvećen upravo sv. Albertu. Posebno su ga štovale sv. Terezija od Isusa i sv. Marija Magdalena de' Pazzi.

Sv. Albert Jeruzalemski

   Sveti Albert rođen je polovicom 12. st. u mjestu Castel Gualtieri u talijanskoj pokrajini Emiliji. Postaje član regularnih kanonika od Sv. Križa u Mortari, Pavija, gdje obnaša službu priora 1180. 1184. postaje biskup Bobbija, a slijedeće godine biva premješten u Vercelli gdje je ostao 20 godina. U ovo vrijeme ističe se kao mudar i nepokolebljiv diplomat na nacionalnoj i međunarodnoj razini.Zahvaljujući njemu 1194. g. sklopljen je mir između Pavie i Milana,a pet godina poslije između Parme i Piacenze.1191. predvodi biskupsku sinodu koja je bila važna po svojim disciplinarnim odredbama koje su nastavile služiti kao model sve do današnjih vremena. Albert je također bavio zakonodavnim poslovima za razne crkvene redove. Papa Inocent III uzeo ga je među svoje savjetnike i na kraju ga imenovao patrijarhom Jeruzalema kamo je pošao na početku 1206.da bi preuzeo svoju dužnost. Budući da nije mogao poći u Jeruzalem, jer je taj grad već ponovno bio u rukama muslimana, odsjeo je u Akku, gradiću nedaleko od Haife i gore Karmel. Završio je svoj život mučeničkom smrću za vrijeme jedne procesije. Usmrtio ga je upravitelj bolnice Svetog Duha kojega je patrijarh ukorio zbog sablažnjiva života što ga je provodio. Za vrijeme svog biskupskog služenja u jeruzalemskoj Crkvi, između 1206. i 1214., Albert je napisao (ili potvrdio) Pravilo pustinjaka gore Karmel.

Bl. Marija od Isusa Raspetoga (Mariam Baouardy)

	Misli bl. Mariam Baouardy
	Bl. Marija od Isusa Raspetog, "Maleno ništa" (talijanski jezik)
	Bl. Marija od Isusa Raspetog, "Mala Arapkinja" (talijanski jezik)

   Mariam Baouardy bila je Palestinka, dijete Galileje, a obitelj joj je bila podrijetlom iz Damaska u Siriji. Bili su katolici melkitskog grkokatoličkog obreda.Kao prognanici živjeli su u brdovitom predjelu Gornje Galileje. Mariamin otac, Giries, bio je iz Horfescha, a majka Mariam Shanine iz Tarshiha, Palestina. Obitelj je živjela prilično skromno. Mariami se rodilo 12 sinova od kojih niti jedan nije poživio. Svi su umrli nedugo nakon rođenja.

Majka se posebno utjecala Djevici Mariji i molila je za kćerku. Uspjela je nagovoriti supruga da otputuju pješice u Betlehem koji je bio udaljen 170 km i ondje, u spilji Isusovog rođenja, usrdno se molila Majci Božjoj da joj podari djevojčicu. Onda su se vratili su se kući u Ibilin, u Galileju. 5. siječnja 1846., uoči blagdana Bogojavljenja, rođena je djevojčica.Nakon 10 dana  primila je u obližnjoj melkitskoj crkvi  sakramenat krštenja, potvrde i euharistije dobivši ime Mariam, po Djevici Mariji. Nakon dvije godine rođen je dječak kojem su nadjenuli ime Boulos (Pavao). Ova malena obitelj nije se dugo održala zajedno jer i majka i otac umiru ubrzo jedan za drugim. Pogledavajući sliku sv. Josipa Giries je izustio svoje posljednje riječi: "Veliki Sveče, evo ti moje dijete. Blažena Djevica Marija je njena majka. Molim te čuvaj je, budi joj otac." Tetka koja je živjela u Tarshihi udomila je malog Pavla, a Mariam je posvojio stric iz Ibilina. Ibilin je bilo posebno slikovito mjesto. Selom dominira kamenita uzvisina s koje se pruža pogled na čitavu Gornju Galileju. Mala Mariam često se prisjećala tog krajolika tijekom svog kratkog ovozemnog života. Djevojčica je živjela lagodno u stričevoj kući gdje su je brižno pazili. Jedan događaj iz njena djetinjstva posebno je upečatljiv, događaj koji je bio presudan u formiranju njezinog karaktera te je jasno nagoviještao put kojim je ona imala ići. Zbilo se to u stričevom voćnjaku među stablima marelice, breskve i oraha. Tu je držala zatvoren mali kavez s pticama koje je jednom prilikom dobila na dar. Poželi tako jednog dana okupati ptičice. U svojem djetinjem žaru i bezazlenim namjerama nije mogla predvidjeti da će ptice uginuti u vodi. Njihova smrt slomila je njeno srdašce. Pokapajući ih u zemlju začula je u sebi jasan glas: "Evo ovako sve prolazi. Kad bi mi dala svoje srce, ja bih ostao s tobom zauvijek."

Kad je imala 8 godina odlazi sa rodbinom iz Palestine u Aleksandriju, u Egipat. Svoj dragi Ibilin ponovno je vidjela tek pred svoju smrt 1878.

Kako su to zahtjevali ondašnji običaji, Mariam je s 13 godina bila obećana za suprugu. Vjenčanje je bilo dogovoreno bez njenog pristanka što je djevojčicu teško pogodilo. Noć prije svadbe nije spavala. Žarko je molila te noći za utjehu i vodstvo. U dubini svog srca ponovno je začula onaj poznati glas: "Sve prolazi! Kad bi mi dala svoje srce, ostao bih s tobom." Mariam je prepoznala glas svog učitelja, svog jedinog zaručnika - Isusa. Ostatak noći provela je u dubokoj molitvi pred ikonom Djevičanske Majke Isusove. Tada začu glas: "Mariam, ja sam s tobom, slijedi nadahnuća koja ćeš primiti. Ja ću ti pomoći." U osvit novoga dana osjeti se ponesena neopisivom radošću. Bez oklijevanja odreza svoje dugačke pletenice i ukrasi ih dijamantima koje je dobila od zaručnika i rodbine.

Njen posvojitelj pobjesnio je na njezinu odluku da ostane djevicom. Pokušavao ju je odgovoriti i iskaliti se na njoj grubim riječima, udarcima i pljuskama ali ništa nije koristilo. Njezinu odluku nije ništa moglo promijeniti. Naposlijetku, odredio joj je mjesto među kućnim pomoćnicama gdje je dobila najteže kuhinjske poslove i tako bila podložena niže od ostale posluge. Obuzeo ju je dubok osjećaj napuštenosti i očaja. Obratila se za pomoć mlađem bratu Boulosu kojeg je u pismu pozivala da je dođe posjetiti. Nepovjerljiva prema rodbini, pismo predaje mladom slugi koji je bio musliman moleći ga da dostavi pismo u Nazaret. Otkrila je mladiću svoj položaj ali mladi musliman iskoristio je njenu slabost i poigrao se njenim osjećajima i shvaćanjima. Iza njegovog zaštitničkog stava krila se nakana da je preobrati na islam koji bi joj, po njegovim riječima, trebao riješiti sve poteškoće. Njegove riječi i postupci usmjerili su mladu Mariam još dublje u kršćanstvo. Proniknuvši njegove namjere nastupi još odlučnije i odgovori na njegova podilaženja glasno ispovjedivši svoju vjeru u Isusovu Crkvu: "Muslimanka, ne, nikada! Ja sam kćerka Katoličke Apostolske Crkve i uz pomoć milosti Božje nadam se ustrajati sve do smrti u svojoj vjeri, koja je jedina istinita!" Njen "zaštitnik" odgovorio je na njeno odbijanje nasilno. U nekontroliranom bijesu zamahnu mačem i poreže je po vratu. Misleći da je mrtva, zamota joj tijelo u koprenu i baci u obližnju mračnu uličicu. Ovo se zbilo 8. rujna 1858. Uslijedila je neobična, dirljiva priča koju je ispričala sama Mariam dvije godine poslije učiteljici novakinja u francuskom gradu Marseillesu: "Jedna sestra u plavom me uzela i zatvorila mi ranu na vratu. Ovo se dogodilo u jednoj spilji. Našla sam se s Blaženom Djevicom, anđelima i svecima. Svi su bili vrlo nježni prema meni. Među njima su bili i moji roditelji. Vidjela sam sjajno prijestolje Presvetog Trojstva i Isusa Krista u Njegovom čovještvu. Nije bilo ni svjetla sunca niti svjetiljke, ali sve je bilo prožeto svjetlošću. Netko mi se obratio. Rekli su mi da sam djevica ali da se moja knjiga još ima završiti. Kad mi je rana zacijelila morala sam napustiti pećinu, a Gospođa u plavom je nestala." Mnogo poslije tijekom jedne ekstaze 8. rujna 1874. na blagdan Male Gospe, s. Marija reče: "Istog ovog dana 1858. bila sam sa svojom Majkom (Marijom) kojoj sam posvetila svoj život. Netko mi je zadao ranu na vratu, a slijedeći dan Majka Marija se pobrinula za me".

Mariam nikad više nije vidjela svog strica. Uzdržavala se radeći kao kućna pomoćnica kod jedne arapske kršćanske obitelj Najjar. Dvije godine poslije ispovjednik ju je uputio k sestrama od sv. Josipa gdje je i ostala s još nekoliko postulantica iz Libanona i Palestine.

Uskoro joj se zdravlje pogoršalo i počeli su se javljati mistični fenomeni što je prilično uznemirilo zajednicu. Zbog njenih nadnaravnih sposobnosti i izgleda nije pripuštena novicijatu. Učiteljica novakinja, Majka Veronika, povela ju je u samostan karmelićanki u Pauu gdje su obje bile primljene. Mariam je ušla u karmel kao vanjska sestra u svojoj 21 godini. Nakon dva mjeseca ušla je u klauzuru uzevši ime s. Marija od Isusa Raspetog. Položila je zavjete 21. studenog 1871.  Prije toga pretrpjela je teške napasti.  Jedna od najtežih kušnji bilo je đavolsko opsjednuće koje je potrajalo 40 dana. Sestra Mariam ustrajala je u svom djetinjem povjerenju u Božjeg Sina i Njegovu Majku Mariju. Nagrađena je kao rijetko koji smrtnik. Obilježena je ranama svoga raspetog Spasitelja, doživjela levitacije, imala dar prorokovanja i poznavanja duhova i dr. Ona bi međutim uvijek ponavljala isto: "Sve prolazi ovdje na zemlji. Što smo mi? Prašina, ništa, a Bog je tako velik, tako ljubak, a nije ljubljen."

Sestra Mariam gajila je posebnu pobožnost prema Duhu Svetom.Njena molitva velikom Nepoznatom bila je: "Duše Sveti, nadahni me. Ljubavi Božja, zapali me. Istinitim putem povedi me. Marijo, dobra moja majko, svrni pogled svoj na me. S Isusom blagoslovi me. Od svakog zla, iluzije, opasnosti, očuvaj me."

Osnovala je misijski karmel u indijskom gradu Mangaloreu 1871. god. te u Betlehemu u Palestini.

5. siječnja 1878. s. Mariam navršila je 33 godine. U kolovozu je prilikom rada u samostanu pala i teško se ozlijedila. Ubrzo se stvorila gangrena i infekcija se proširila na dišne putove. 26. kolovoza imala je napadaj gušenja i preminula tog istog dana u 5 sati ujutro šapćući: "Moj Isuse, milosrđe."

Na mjestu gdje je pokopano njeno tijelo stoji ovaj natpis:

"Ovdje u miru Gospodnjem počiva Sestra Marija od Isusa Raspetog, zavjetovana redovnica bijelog vela. Kao duša izvanrednih milosti, isticala se svojom poniznošću, poslušnošću i milosrđem. Isus, jedina ljubav njezinog srca, pozvao ju je k sebi u 33. godini njenog života i 12. godini njenog redovničkog života u Betlehemu, 26. kolovoza 1878."

I danas je u Ibilinu poznata kao "Al Qiddisa" (Sveta). 13. studenog 1983. Papa Ivan Pavao II u Vatikanu ju je svečano proglasio blaženom.

Sv. Magdalena De' Pazzi

   Katarina - tako se zvala naša svetica prije ulaskaa u samostan - potjecala je iz glasovite i stare plemićke firentinske obitelji De' Pazzi. Rodila se u gradu na Arnu 2. travnja 1566. Iako rođena u obilju i bogatstvu, već od malena pokazivaše mnogo smisla za duhovne vrijednosti. Bila je veoma pobožno, a i duševnim darovima bogato nadareno dijete. Od kršćanskih tajna najviše su je privlačile tajna Presv. Trojstva i Euharistije. U njih je u molitvi uranjala, a molitvu nije propuštala ni onda kad joj je bila suha i teška. To je jedna od vrlina koja se pojavljuje u životu mnogih svetaca. Oni su ostali vjerni molitvi, i kad to nije bilo lako, kad ih je pratila suša i bezutješnost. U takvim je časovima naročito važno ostati vjeran molitvi.

Kad je Katarini bilo 9 godina, jedan isusovac, koji je duhovno vodio članove njezine obitelji, uočivši njezinu darovitost i smisao za molitvu, dao joj je knjižicu razmatranja o muci Isusovoj. Njome se djevojčica svaki dan vjerno služila i tako malo-pomalo ulazila u vještinu razmatranja, ali i u tajne Kristove muke. To je bila divna i temeljita priprava za njezinu prvu pričest, koju će s mnogo pobožnosti i žara primiti u 10. godini. Susret s Isusom u svetoj pričesti bio je za nju tako snažan doživljaj da je samo nekoliko tjedana kasnije položila zavjet vječnog djevičanstva, želeći na taj način posve i isključivo pripadati samo Isusu.

Prava je ljubav uvijek djelotvorna. Tako je to bilo i kod Katarine. Ona je za svoga ljubljenoga Isusa željela nešto i učiniti. Pružila joj se krasna prilika kad se s roditeljima za vrijeme ljetnih mjeseci nalazila na obiteljskom dobru na selu. Ondje je okupljala seoske djevojčice i poučavala ih u katekizmu. Bilo je to nakon Tridentskog obnoviteljskog sabora, kad je u Crkvi strujao vjetar obnove i kad se mnogo držalo do katehizacije djece i mladeži. I Katarina se na svoj način i prema svojim mogućnostima uključila u to obnoviteljsko strujanje.

Katarina je svoju ljubav prema Isusu pokazivala i svjesnim djelima pokore, u kojima se marno vježbala. Na taj se način dobro oboružala za borbu koja ju je čekala. Bila je to borba za ostvarenje redovničkog poziva. Kad joj je bilo 16 godina, već su počele kombinacije s njezinom udajom. Kako je bila bogata, ugledna, veoma inteligentna plemićka kćerka, mogla je računati na odličnog partnera. Računali su i drugi, ali ona je odlučno rekla da će prije dopustiti da joj odrube glavu, negoli da izabere drugog zaručnika osim Isusa Krista. On je bio njezin jedini ljubljeni. Od njega se ni po koju cijenu nije dala rastaviti. Roditelji su veoma voljeli svoju kćerku i htjeli da ostane u svijetu i da se dobro uda. No, kad su naišli na njezin odlučan i nepokolebljiv otpor, dadoše joj za ulazak u samostan svoj blagoslov.

Katarina se odlučila za samostan bosonogih karmelićanki Santa Maria degle Angeli u Firenzi, u koji je ušla 2. prosinca 1582. Jedan od glavnih razloga da je izabrala baš taj samostan bio je u tome što se u njemu protivno od običaja onoga vremena išlo svaki dan na pričest. Ona je gorjela od ljubavi prema Isusu u Euharistiji još u svijetu i zato je u samostanu gdje se svaki dan išlo na pričest našla svoj pravi dom. Njoj, gospodskoj kćeri, nije bilo teško ni samostansko siromaštvo, ni stroga poslušnost, ni stega. Ljubav joj je sve to činila lakim, dragim i ugodnim. Znala je da na taj način svome Ljubljenome najbolje služi.

Od časa svoga oblačenja, kad je 30. siječnja 1583. svečano obukla siromašno redovničko odijelo, uzevši ime Marija Magdalena, osjetila je svu sreću redovničkoga života. Redovničke je zavjete zbog teške bolesti položila već 27. svibnja 1584. Poglavarice su se bojale za njezin život pa su joj dale zavjete prije propisanog vremena. Ako već mora umrijeti, neka umre sa zavjetima. Dan prije zavjeta Magdalena je osjetila "da ju je Isus sa sobom sjedinio i sklonio u svoj bok, gdje je uživala slatki mir". Na sam dan zavjetovanja svetica je o sebi zabilježila ovo: "Ujutro u nedjelju Presv. Trojstva, nakon što sam položila svoje zavjete, osjetila sam se kao sva izvan sebe. Snažno me privlačila i prožimala spoznaja o sjedinjenju s Bogom u koje sam ušla po zavjetima." Bio je to početak njezinih mističnih zanosa koji će je pratiti cijeli život. Magdalena De' Pazzi je izrazita mističarka. Primila je razne mistične milosti, doživjela izvanredne duhovne spoznaje. Po nalogu poglavarica pokušala je opisati svoje mistične doživljaje.

U svojim mističnim zanosima i doživljajima Magdalena je duhovno spoznala veliku istinu da je Bog ljubav, zato ju je tim potresnije, kao nekoć i sv. Franju Asiškoga, mučila misao: "Ljubav nije ljubljena." Ona je u njezinim zanosima od g. 1585. pa nadalje više nije puštala na miru. Naročito ju je boljelo što i tolike Bogu posvećene osobe vrijeđahu Boga iznevjerujući se preuzetim obvezama. Zato je ovako molila: "O Trojstvo, o Oče, o Sine, o Duše, daj barem jednome od njih svjetlo kojim će upoznati svoju zloću, a meni daj milost da činim djela zadovoljštine pa, ako bi bilo potrebno, da budem spremna založiti i svoj život." Jednom drugom zgodom molila je ovako: "Ako moja slabost nije dostatna da očisti njihovu zaslijepljenost, tada mi daj tako često umrijeti i ponovno oživjeti sve dok tvojoj pravdi ne bude zadovoljeno!"

Gospodin je svoju vjernu službenicu odabrao da bude žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Od nje je tražio da u duhu pokore najstrože posti o kruhu i vodi sve dane osim nedjelje, da spava samo pet sati dnevno i to na slamnjači, da hoda bosa te ljeti i zimi uvijek u istoj odjeći. Kroz 5 godina Bog je dopustio da je zahvate i najteže duhovne muke, napasti, tama, duhovna suša, tako da upozna svoje ništavilo. Na Duhove g. 1590. to je teško razdoblje kušnje napokon završilo. Dok je ujutro pjevala Te Deum, bila je zahvaćena tolikom silnom utjehom koja ju je prožimala kroz dulje vrijeme. Izdržala je veliku i tešku kušnju pa ju je Bog htio već na ovome svijetu obilno nagraditi.

Magdalena je postala učiteljica novakinja. Svojom prvom dužnošću smatrala je priučavati novakinje na revno obdržavanje redovničkih zavjeta. To je činila učeći ih kako se moraju osloboditi svega što nije Bog. Samo s tom slobodom moći će kasnije savjesno obdržavati redovničke zavjete. No, njezina se ljubav i briga nije odnosila samo na novakinje već i na sve sestre u samostanu. Svima je htjela postati sve, svima pomoći u njihovu zvanju, duhovnom životu, ali i u njihovim kućnim poslovima.

Bog je svoju službenicu želio što više prokušati i duhovno očistiti pa je posljednjih 16 godina njezina života pripustio na nju veliku kušnju duhovne zapuštenosti i straha za vječno spasenje. Duševnim mukama pridošle su i tjelesne: česta groznica i bacanje krvi. Kad je g. 1604. bila izabrana za subprioricu, bila je već tako slaba i iscrpljena da tu službu nije ni mogla obavljati. Puna bolesti i rana ležala je na svojoj siromašnoj postelji. Unatoč tome, sačuvala je duboki mir, a kad bi primala pričest, pogled joj je izgledao kao preobražen.

Svetici se pripisuju riječi: "Trpjeti, ne umrijeti!" Ona ih u tome obliku nije nikad izrekla, ali one odgovaraju sadržaju riječi što ih je sigurno izrekla. A to su ove riječi: "U raju iz ljubavi prema Bogu više neću moći trpjeti, zato ne bih željela umrijeti." No smrtni je čas ipak došao. Bilo je to 25. svibnja 1607. Bog je svoju službenicu poslije smrti proslavio brojnim čudesima. Zato ju je i Crkva, ispitavši pomno njezin život i kreposti, preko svojih papa proglasila blaženom i svetom. Urban VIII. g. 1626. proglasio ju je blaženom, a Klement IX. godine 1669. svetom.

Štovanje se svete Magdalene De' Pazzi proširilo izvan granica Italije u Francusku, Španjolsku, Portugal, a osobito u Flandriju, u kojoj su središta svetičina štovanja bila u Gentu, Bruggeu, Bruxellesu i Antwerpenu. Veliki je svetičin štovatelj i promicatelj pobožnosti prema njoj bio i glasoviti isusovački propovjednik Segneri. U XIX. stoljeću sv. Josip Benedikt Cottolengo u svojim redovničkim ustanovama mnogo je širio pobožnost prema svetoj karmelićanki iz Firenze, naglašavajući osobito njezin duh molitve i žrtve. Prva nacionalna talijanska crkva u Sjedinjenim Američkim Državama bila je posvećena sv. Magdaleni De' Pazzi. Posvetio ju je u svome biskupskome sjedištu u Filadelfiji sveti biskup Ivan Nepomuk Neumann, kojeg je svetim proglasio papa Pavao VI. 19. lipnja 1977. (usp. AAS LXIX (1997(, str. 441-444). Svetičin se blagdan u kalendaru opće Crkve slavio 29. svibnja, no bolandisti ga ipak spominju 25. svibnja. Istoga dana svetica se slavila i u karmelskome redu. Danas se po obnovljenom kalendaru u cijeloj Crkvi slavi 25. svibnja, na njezin smrtni dan ili rođendan za nebo.

Iz duhovnih spisa sv. Magdalene navedimo ovu lijepu molitvu Duhu Svetom:

Blažene karmelićanke iz Compiègna

   Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.

Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.

Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice "da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin". Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègna 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.

Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu »naroda«, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište BarriereduThrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam "Miserere" te himan "Zdravo Kraljice" i "Tebe Boga hvalimo". Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan "O dođi Stvorče Duše Svet"! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: "Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može."

Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki.

Na vrh