|
Nicolas
Herman rodio se 1607. godine u Herminiju (danas Hériménil), seocetu
sa manje od petsto žitelja, u francuskoj pokrajini Lorraine, četiri
kilometra od Lunevillea, u biskupiji Toulu.
Pobožni
roditelji mogli su mladom Lovri biti dobar uzor, tako da njegovo
obraćenje, a poslije i redovnički poziv, imaju temelj u djetinjstvu. Prvo pravo buđenje
i svijest o Providnosti Božjoj iskusio je kao osamnaestogodišnjak.
Dok je jednoga zimskog dana promatrao stablo bez lišća i mislio kako
će ono na proljeće ipak procvasti o onda roditi plodom, prože ga
"dubok osjećaj Providnosti i Svemoći Božje".
Mladost,
kao i svaka druga, vrlo burna. Najprije se okušao u vojničkom
pozivu. To je doba poznatoga tridesetogodišnjega rata (1618-1648), u
kojem Lovro sudjeluje. Zarobe ga Nijemci, optuže kao špijuna i osude
na vješala. On mirno izjavljuje da je neosnovano osumnjičen, ali da
se ne boji smrti jer mu je savjest čista. Zbog takva držanja
povjeruju mu, i on bude oslobođen. U bitci kod Rambervillersa 1635,
biva teško ranjen u nogu i zbog toga prisiljen napustiti vojnički
poziv.
Prije
negoli je stupio u vojsku služio je neko vrijeme kod rizničara M. de
Fieubet. Lovre kaže: "Bio sam grub, nevješt momak koji je lomio sve
čega bi se dotakao". Nakon ozdravljenja (ostao je hrom) sazrijeva u
njemu odluka da se posveti Kristu. Prvo neko vrijeme provodi život
pustinjaka u kojem nije ustrajao, zbunjen uslijed promjena koje su
se zbivale u njemu: od početne
radosti do tuge, od spokojnosti do nemira, od gorljivosti do
nedostatka pobožnosti.
1640.
s 26 godina ulazi u red bosonogih karmelićana, u samostanu u Parizu
u ulici Vaugirard (današnji Katolički Institut). Redovničke zavjete
polaže 14. kolovoza 1642. uzevši ime Frère Laurent de la
Resurrection (Brat Lovro od Uskrsnuća). Laurent je zaštitnik župe u
kojoj je rođen, a Uskrsnuće je vezano za njegovo iskustvo s
ogoljenim stablom kad je imao 18 godina. Lovro je15 godina radio kao
šef kuhinje za više od 100 karmelićana i tu je malo po malo počeo
otkrivati svoj duhovni put.
U
redovničkom životu nije mu sve glatko išlo. Sam kaže da je u prvih
desetak godina znao mnogo trpjeti, mučen samopreispitivanjem.
Strahovao je da je,
možda, postao žrtva iluzije; nije nalazio radosti u molitvi:
"osjećao se prokletim". Ipak, ne napušta molitvu i ostaje revan u
pobožnostima. Te početne patnje poslije je shvatio kao čišćenje kroz
koje duša prolazi na putu k Bogu. One su ga dovele da se potpuno
preda volji Božjoj, odluke koja je sve izmijenila, po kojoj je
izišao iz "tamne noći" i oslobodio se svih dvojbi. U trenutcima
nadahnuća odlučuje da će patnje, strahove i trpljenja, ako se to
Bogu sviđa, podnositi do kraja života. Od tada je svaka nova bol
dobivala nov smisao: postajala je izvor radosti jer je, podnoseći
je, mogao Bogu pružati dokaz svoje ljubavi.
Temeljna poruka: Vježba nazočnosti Božje
(L'Exercise de la Présence de Dieu)
Misao
o nazočnosti Božjoj srž je Lovrinih razgovora, zapisa i pisama.
"Nazočnost Božja" postiže se "vježbom nazočnosti Božje" ili, ako se
parafrazira, vježbom kojom se dolazi u nazočnost, ili prisutnost
Božju. Nazočnost Božja, dakle, jest stanje u kojemu se osjeća
blizina Božja ("Ti si mi blizu"), a vježba kojom se dolazi u
nazočnost Božju jest proces ili put. Kaže Lovro: "Nazočnost Božja
jest okrenutost našega duha k Bogu; svjesnost da je Bog prisutan."
Lovro je naziva: jednostavni čin, tamno motrenje, općeniti i
ljubazni pogled na Boga, prisjećanje na Boga, pozornost prema Bogu,
nijemi razgovor s Bogom… Na kraju ističe da svi ti srodni izrazi
isto označuju.
Odnos prema
obrazovanosti
Da
bi se stekla živa vjera, da bi se otkrio i susreo Bog, ne treba,
veli on, ni mudrost ni učenosti. Lovro pripovijeda da je isprva na više načina pokušavao
naći put u duhovnom životu. Razgovarao je s mnogima i čitao mnoštvo
knjiga, ali je najposlije otkrio da to više zbunjuje njegov duh
negoli mu pomaže da dođe do Boga. To nipošto ne znači da je Lovro
imao odbojan stav prema knjizi i obrazovanosti; to samo znači da je
on smatrao da iskusivanje nazočnosti Božje ne ovisi ni o
obrazovanosti ni o oštroumnosti, jer njegovu vježbu nazočnosti Božje
mogu jednako izvoditi sveučilišni profesori i nepismeni.
Sazrijevajući usporedo u svojim spoznajama, napredujući i u čišćenju
koje ga oslobađa usmjerenosti na sama sebe, čovjek dolazi do odluke
da se potpuno preda volji Božjoj. Pokušava živjeti tako kao da su na
svijetu samo Bog i on. I opet: ne da bi se izdvojio od bližnjih,
nego zato da bi stekao samoostvarenje u zajedništvu s Bogom i da bi,
kao takav, uspješno radio za bližnje. Predanost Bogu nipošto ne
znači ljenčarenje i prepuštanje svega Bogu; živjeti predano mnogo
zahtijeva, jer se ljubav i upravljenost prema Bogu moraju uvijek
iznova dokazivati u iskušenjima koja dolaze.
Tema
patnje
Lovro
pošteno veli da, svjestan svoje slabosti, ne želi moliti Boga da mu
pošalje patnje. Iako će takva izjava, možda, iznenaditi neke pobožne
uši, nama se ona čini iskrenom i vrlo ljudskom. Iz nje se dade
naslutiti da on nije nikakav srednjovjekovni trapljenik, a još manje
mazohist koji bi uživao u patnjama. Kao i svi mi, kao i Isus, i
Lovro bi da ga mimoiđe gorki kalež. To nije nikakva kukavnost; to
nije pobuna protiv Boga koji daje patnje; to je prirodan osjećaj
čovjeka. Lovro je, dakle, kao i svatko drugi, želio zaobići
trpljenje, ali, istodobno, on ističe da će ga prihvatiti ako ga ikad
Bog pošalje jer ono tada ima smisao. Ako se Bogu svidi da on trpi,
"spreman je trpjeti do Sudnjega dana", jer "Bog najbolje zna što
nama koristi". Patnja, po bratu Lovri, nije, dakle, nešto pozitivno
samo po sebi, nije nešto za što treba moliti; ali, ako nam je već
Bog pripušta, onda je treba doživjeti kao milost, kao dar koji služi
za naše dobro, i treba je rado podnositi iz ljubavi prema Bogu. U
12. njegovom pismu piše: "Ljudi u svijetu ne shvaćaju ovu istinu.
Tome se ne čudim jer oni pate kao ljudi ovoga svijeta, a ne kao
kršćani. Oni bolest gledaju samo kao naravnu muku, a ne kao od Boga
ukazanu milost. I jer je gledaju takvim očima, nalaze u njoj samo
okrutnost i odvratnost. Ali, tko bolest prima iz Božje ruke i
promatra je kao djelo njegova smilovanja, kao sredstvo svoga
spasenja, on gotovo uvijek nalazi veliko olakšanje i utjehu."
Posebnu
vrijednost Lovrinim riječima daje njihova autentičnost, njihova
proživljenost. On o trpljenju nije samo lijepo govorio nego je svoje
patnje na isti način i prihvaćao.
Uz
unutarnje muke i rane zadobivene u ratu, Lovru su mučile i druge
tjelesne nedaće. Doživotna posljedica ranjavanja bila je hromost,
tako da se za jednog putovanja, kao što sam opisuje, na brodu mogao
kretati samo kotrljajući se preko bačava. Oko 25 godina mučila ga je
kostobolja (išijas), a potkraj života upala porebrice zadavala mu je
velike bolove. Sve je to podnosio strpljivo i bez pritužbe. Četiri
zadnja pisma koja je pisao pred samu smrt puna su riječi utjehe za
druge, a da u njima uopće ne spominje svoje patnje. Postojanost
njegova srca bila je velika i ganutljiva. "Imam samo jednu patnju",
rekao je, "a ta bi bila ako bih bio bez patnje." Jedan brat, koji je
posljednjih dana bdio uza nj, želio mu je raznim pažnjama olakšati
muke. Lovro mu se jednom obrati: "Brate, hvala ti na tvojoj dobroti.
Ipak te molim, pusti me malo da trpim za ljubav Božju." Kad su
napadi boli postajali žešći, molio je Lovro riječima 51. psalma
"Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci
me od lica svojega i svoga svetoga duha ne uzmi od mene! Daruj mi
dobro svojega spasenja i učvrsti me duhom spremnim!" Do posljednjega
trenutka ostao je svjestan, pribran i predan Bogu. Vježba nazočnosti
Božje koju je djelatno obavljao 40 godina, pokazala je svoju
blagodat i u zadnjim trenutcima: na prirodan način povezavši
unutrašnju sabranost s radom za zajednicu, bez ikakva grča i smrtne
borbe, brat Lovro pošao je k Onome Kojeg je čitava života
ljubio.
U očima
suvremenika
Zbog
njegovih vrlina Lovru su, ponajviše, cijenila subraća u samostanu.
Ali, njegov savjet i mišljenje nisu tražili samo oni: i tuđinci su
dolazili razgovarati s njim i tražiti pomoć. Među njima je i opat
Beaufort, koji će, ocjenjujući da je potrebno upoznati što više
ljudi s idejama brata Lovre, već prve godine poslije njegove smrti
sabrati i objaviti njegove spise. Njemu imamo zahvaliti da nam je
barem nešto od toga sačuvano. U tom se prvom izdanju veli da je sam
brat Lovro katkad rado pisao raspravice i pravio bilješke, ali je te
zapise, iz skromnosti i poniznosti, brižno skrivao od drugih, a
najčešće bi ih uništavao čim bi ih napisao. Opat Beaufort dolazio je
izdaleka (Belgija), razgovarao s Lovrom i, kao što sam veli,
zapisivao razgovore odmah čim bi ga napustio. Nekoliko navoda koji
nam dobro oslikavaju kako su brata Lovru gledali i doživljavali
suvremenici:
"Brat
Lovro je bio miroljubiv i uvijek pouzdan; bio je jedan od najboljih
ljudi na svijetu. Njegovo dobro lice, njegovo prirodno, prijateljsko
biće, njego jednostavni i skromni način osvajali su otprve pažnju i
povjerenje onih koji su ga poznavali. Tko se češće susretao s njime,
uvijek je iznova dobivao dokaze njegova izvanrednog poštenja i
neuobičajene dobrote. On je izbjegavao da privlači pozornost na
sebe. Uvijek je čuvao temeljnu slogu zajedničkoga života. Brat Lovro
nije cijenio onaj strogi i mračni način koji služi samo tome da
ulije strah bližnjima. Nije pripadao ljudima koji ne žele nikad
popustiti i koji misle da se ne može biti pobožan i istodobno
srdačan i prijazan. On se nije pretvarao, nije se ukrašivao, bio je
čovječan prema svakome, uvijek iskren braći i prijateljima; nije
očekivao da ga oni zapaze. Želio je biti nepoznat i živjeti u
skrovitosti."
Iako
je u samostanu obavljao, tako reći, najniže poslove (kuhinja,
postolarija, prosjačenje), njegova ga radost nikad nije napuštala. O
njegovu radu u kuhinji nalazimo u istom vrelu: "Iako je njegov posao
bio naporan i mučan – često je radio za dvojicu – nikad ga nisu
vidjeli u žurbi i hitnji. Uvijek je ostajao miran, za svaki je posao
uzimao prijeko potrebno vrijeme i pri tom uvijek bio tih i skroman.
Marljiv, ali ne ubijajući se radeći, slijedio je svoj posao ostajući
uvijek u ravnoteži duha i u svojem ničim pomućenom miru. Tu je
službu obavljao, s velikom ljubavlju za bližnje, tridesetak
godina."
Očito
je brat Lovro smatrao da one poslove koje smo obično navikli raditi
za sebe treba da radimo za Boga. Sve čine, sve poslove koje nam
donosi naše zanimanje – sve valja činiti iz ljubavi prema Bogu.
Posve je svejedno da li radimo ovo ili ono kad je to za Boga. Ne
gledaju se djela nego ljubav koja iz njih zrači.
|
