Mali put Male Terezije

Ljudi čeznu da postanu veliki i to je njihov cilje. Terezija iz Lisieuxa željela je biti mala i postajati sve manja. Kad ju je već nagrizala smrtonosna bolest, čula je jednom promjedbu neke sestre: "Sestra Terezija je vrlo dobra redovnica, ali zanima me, što će naša časna majka pisati o njoj nakon njene smrti. Ta ona nije napravila ništa naročito!" Terezija se smješkala. Da, ona nije napravila ništa naročito, ta nikada niti nije željela učiniti nešto osobito. Željela je uvijek biti malo Božje dijete. To postajanje malim bile je njena najveća milost, njeno pravo zvanje i poslanje.

"Ona je razumjela našeg Gospodina, slijepo ga je slijedila. Ona je za nas očistila smeće s puta do Evanđelja", rekao je o njoj jedan veliki teolog. Proučavajući neumorno "karakter" Gospodina, kako je govorila, u Svetom pismu, otkrila je da je ono najveličanstvenije u njemu njegova ljubav prema Ocu. I iz te ljubavi prema Ocu shvatila je kao poziv riječi: "Ako ne budete kao djeca..."

Njen put do duhovnog djetinjstva postajao je sve jasniji i svjesniji. Sve sigurnije je bila svjesna da je od Boga poslana da ljudima pokaže taj put. Ali tek dvije godine prije svoje smrti govorila je o tome: "Biti malen znači ne pripisati sebi u osjećaju svoje moći vrline, koje ostvarujemo, nego uvidjeti da je dragi Bog položio u ruku svog malog djeteta blago vrline da bi ga dijete koristilo kada mu je potrebno, premda uvijek ostaje Božja svojina. Konačno to znači ne obeshrabriti se zbog svojih pogrešaka jer djeca često padaju, ali premalena su da bi sebi nanijela veliku bol".

Iz njenih riječi jasno otkrivamo da se u Boga bezgranično pouzdaje kada želi biti mala, ostati siromašna. U pismu svojoj sestri Mariji piše: "Sve u meni čini Isus, a ja ne činim ništa doli da ostanem malena i slaba." - "Isusu se sviđa moja mala duša jer ja ljubim svoju malenost i siromaštvo i slijepo se nadam u njegovo milosrđe."

Terezija ovako objašnjava siromaštvo duha: "Da bismo ljubili Isusa, da bismo postali žrtveni prinos njegove ljubavi, moramo ostati slabi i bijedni, tada smo osjetljivi za tu ljubav koja razdire i preobražava srce...Dovoljna je i sama želja da budemo žrtve, ali treba pristati i na to da ostanemo zauvijek siromašni i slabi a to je teško; ta gdje se može naći istinsko siromaštvo duha? Treba ići vrlo daleko da bi ga se našlo, kaže Nasljeduj Krista; to znači da ga ne treba tražiti među uglednim dušama, nego u daljini, u malenosti, u ništavilu...O udaljimo se daleko od svega, što blješti, ljubimo svoju malenost, radujmo se kada ništa ne osjećamo!"

Ali Terezija nije stala na malenom i siromašnom. Iz svoje nemoći osjećala se potaknuta da poleti u ruke Oca, u bezgraničnom povjerenju.

"Čovjek dobiva od dragog Boga upravo toliko koliko se od njega nada". Tu riječ sv. Ivana od Križa ponavljala je Terezija često. Što je ona željela od njega? "Da dosegne vrhunac brijega ljubavi", usprkos odricanju i malenosti. I dosegla ga je. Tražila je da spasi duše, obrati grešnike, posveti svećenike, da sve ljude uputi na kratak i prav put duhovnog djetinjstva, "da se sasvim prepuste u Božje ruke...Tada Bog čini sve, duša treba samo slijediti poticaje, koje joj daje Božji "nosač", i ne treba se brinuti ni za što, nego samo njega ljubiti. Ona se jednostavno trudi da ga razveseli, dok je on nosi u svojim svemoćnim rukama.

Iza riječi "ona se jednostavno trudi da ga razveseli", što izgleda tako lako, stoje svakodnevne male i velike žrtve, njena bezuvjetna poslušnost, njena šutnja, njen "smješak ljubavi" kako simpatičnim tako i nesimpatičnim ljudima, njena skrivena služba ljubavi, njeno smrzavanje u hladnoj zimi nezagrijanog karmela, znojenje u teškim redovničkim haljinama za ljetnih vrućina, mukotrpan rad u praonici, pri čišćenju, trebljenju korova, njen veliki umor jer ju je bolest potajno razarala.

Točno, nije učinila ništa "posebno", ali sve je učinila osobito dobro.

Iz Terezijine autobiografije:

Isus se udostojao da mi pokaže jedini put koji vodi k tom božanskom ognju. Taj put je predanje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju svoga oca ... "Ako je tko sasvim malen, neka dode k meni", rekao je Duh Sveti na usta Salomonova (Izr 9,4). I taj isti Duh Ljubavi rekao je također da je "milosrđe dano malenima" (Mudr 6,7). U njegovo ime otkriva nam prorok Izaija da će na Sudnji dan "Gospodin povesti svoje stado na pašnjake, da će skupiti male jaganjce i privinuti ih na svoje grudi" (Izaija 40,11). I kao da sva ta obećanja nisu dovoljna, isti prorok, čiji je nadahnuti pogled već ponirao u vječne dubine, uzvikuje u ime Gospodinovo: "Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas u svom naručju i njihati vas na svojim koljenima." (Izaija 66, 12-13). O draga kumo, poslije takvih riječi možemo još samo šutjeti i plakati od zahvalnosti i ljubavi ... Ah, kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja od svih duša, duša vaše male Terezije, ni jedna jedina ne bi gubila nadu da će stići na vrh gore ljubavi, jer Isus ne traži velikih djela, nego samo predanost i zahvalnost, jer je rekao Psalmu 49 (9-13): "Ja ne trebam jaraca iz tvojih stada, jer su moje sve zvijeri šumske, tisuće životinja što pasu po bregovima; poznam sve ptice nebeske ... Ako ogladnim, neću reći tebi, jer zemlja i sve na njoj pripada meni. Zar da jedem meso bikova i pijem krv jaraca? Žrtvuj Bogu žrtve hvale i zahvale."