Home :::  Kontakt    

Mladi ljudi izazivaju tjeskobu

(Z. Vukman)

Mladi ljudi izazivaju tjeskobu. Prazni, divlji, s izrazima tupoga prezira u očima i odbljescima slavodobitne oholosti ill cinizma. Oni vide svijet kroz porugu, oni svijet mrze. Ženstvo prelazi u lascivnost i hladnu vještičju vanjštinu, a muškost u feminiziranost i zaglupljenost. Uronjenost u razvrat, droge i materijalnu pohlepu - jednom rječju beznađe. Otuđenost, nemogućnost komunikacije, općenje do vulgarno­sti razgoljeno, nema razumijevanja, nema tajni, nema razgovora, ničega. Samo besmislena šutnja ili buka i frustracija.

Svijest suvremenoga mladog čovjeka nije više idealistična, nije pripravna mijenjati svijet jer svijet je ne zanima. Ako nije prema njemu ravnodušna, onda je cinična i rastrojena, spremna na obračun sa svijetom tako što će iz njega istjerati milosrđe. Kako će svijetu vratiti ljubav oni koji je nisu ni primili? Mi svojoj djeci uskraćujemo Isusa, zatvaramo joj putove prema svjetlosti, i ona srastaju sa svijetom koji više ne vjeruje u sebe.

Ali deteizirana civilizacija to ne želi priznati. Traži grozničavo nove putove izražavanja, i nakon burnih šezdesetih koje su čovječanstvu donijele najveće sociološke, psihološke i moralne promjene u dvadesetom stoljeću, pokušava potkraj devedesetih ideološki kapitalizirati i ozakoniti svoja lutanja u pojmu demokratskih sloboda kao svjetskoj dogmi. "Novi čovjek" je sebičan, egocentričan, kultiviran i urbano osviješten; on je stožer demokracije i "konzumator" slobode. Ne kreira vlastitu slobodu niti moral, nego je prepušten predodžbi slobode ozakonjene u društvu kao konsenzusa oko nekih općih pitanja ljudskoga življenja i potreba. Konzumira je i koristi sa svjesću da je sloboda u grijehu njegovo stečeno pravo, stvar izbora, afiniteta ili opredjeljenja. Suvremeni čovjek obožava floskulu o slobodi izbora jer osjeća veliko rasterećenje kad je mogućnosti birati izmedu raznih vrsta užitaka; ta sloboda nije metafizična, nije rezultat moći zrele ličnosti, nego shvaćena na nagonskoj razini ili u najbanalnijem svagdašnjem smislu.

To znači da se sloboda izbora svodi na čisto mehaničke odluke, a ne moralna i umna pitanja čovjekovih djelatnosti. Biti istinski slobodan, znači biti sposoban donositi zrele odluke koje imaju u sebi ontolosku težinu, i koje razumijevaju visoku religijsku svjesnost. Znači biti pripravan za samoću kao metafizičko stanje bića koje zna da je uvijek samo kad se sučeljava sa svijetom. To je put odricanja da bi se zadobila cjelovita osobnost, jer samo čovjek koji raspo­laže svojom slobodom moze odlucivati o htijenjima i nagonima. Čin odricanja je voljni čin slobodna čovjeka, i budući da je slobodan predati se uživanjima bez ograničenja ili ne predati se, on se odlučuje za ovo posljednje i nalazi u tomu veliku ­radost. On nikoga ne prisiljava na taj čin, a sam ga preuzima na sebe s vjerom i pouzdanjem kako to čini iz ljubavi prema Isusu. Oni koji preziru odricanja i ne nalaze u njima smisao smatraju da je jednako tako čin slobode i odluka za prvu soluciju. Točno, no bitna je razlika u činjenici da takva odluka ne iziskuje nikakav napor, da je u ovom slučaju slobodni čin istovjetan s nagonskim impulsom, što znaci da smo pod­svjesno usmjereni na takvu odluku, a voljni pokret je samo privid! Dakle, radi se o slobodi za užitke, naspram slobodi od užitaka, koja ne razumijeva apsolutni asketizam nego sprječavanje robovanja tjelesnosti do one granice kad se čovjek ne može više oduprijeti, i prelazi na stupanj bivstva i autosugestije da je takvo stanje zapravo široko područje slo­bode. Stoga krsćansku ljubav čovjek pokazuje kad je za Bližnjega bezinteresno spreman izvršiti upravo onaj čin koji traži duhovni napor i odricanje, kad čini djelo dobra po sebi. Ne samo da je suvremenom čovjeku takva praksa postala strana, nego naročito mladi ljudi pojam odricanja i žrtve ne poznaju, a Kristova Riječ im se čini daleka i nerazumljiva.