|
Ljubav je temelj besmrtnosti i besmrtnost se svodi jedino na ljubav. A ta
tvrdnja, onda, znači i to da je onaj koji je ljubio u ime svih - svima
izborio besmrtnost. To je upravo smisao one biblijske poruke da je njegovo
uskrsnuće nas život.
...jedino ako netko stavlja vrijednost ljubavi iznad vrijednosti života,
to jest, jedino ako je netko spreman da dade ljubavi prednost pred životom
radi nje same, u tom je slučaju ona jaca od smrti i prerasta smrt.
Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ;
kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav "ti" ne bi
više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća i stravičnost;
to bi, drugim riječima bilo ono što se u teologiji naziva "pakao". Sada
možemo precizno definirati značenje te riječi. Ona označava samoću u koju
ne prodire riječ ljubav.
Svetost u Crkvi započinje međusobnim podnošenjem a vodi uzajamnom nošenju.
A ondje gdje čovjek čovjeka više ne podnosi, tu ne može biti ni uzajamnog
nošenja, egzistencija koja je ostala bez ikakva uporišta nužno je osuđena
na uzaludnost.
…što je prava “svetost”: ne izdvojenost,
već združenost; ne osuda, već ljubav koja oslobađa.
I dok ljudi iščekuju posvemašnju čistoću, zar se u nesavršenoj svetosti
Crkve ne očituje prava Božja svetost, koja je ljubav, ljubav koja se ne
drži na plemenitaškoj udaljenosti u nepristupačnom svijetu čistoće, već se
miješa s nečistoćom svijeta da bi je na taj način pobijedila?
Jer, Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i
vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere
koja im daje život.
Gorčina koja samo ruši, osuđuje sebe samu.
Isto je tako iluzorno zamišljati Crkvu “svetaca” umjesto “svete Crkve”,
koja je sveta zato jer Gospodin u njoj poklanja svetost a da je nitko nije
zaslužio.
Svetost Crkve sastoji se u onoj moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši
usprkos ljudskoj grešnosti.
Gospodin je vjeran i on svoju predanost više ne opoziva, već neprekidno
posvećuje svoju Crkvu, u kojoj njegova svetost biva prisutnom među
ljudima. Ta svetost što tu biva prisutnom jest uistinu njegova,
Gospodinova svetost, svetost koja prema logici svoje paradoksalne ljubavi
uvijek iznova odabire okaljane ljudske ruke za svoje prebivalište. Postoji
svetost, ali Kristova je to svetost što sja usred grešnosti Crkve.
Ljubav, ona je ili jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu
pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge.
Ova rečenica sada znači da je Krist prošao kroz vrata naše najsamotnije
samoće, da je svojom mukom ušao u ovaj bezdan naše napuštenosti. Ondje
gdje do nas više ne može doprijeti nikakav glas, ondje je On. Time je
nadvladan pakao ili , točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više
nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer je usred smrti nastanjena
ljubav. Pakao je sada jedino svjesno zatvaranje u sebe ili, kako kaže
Biblija: druga smrt (npr. Otk 20,14).
I samo ako smo ga dozivjeli kao šutnju, mozemo se nadati da ćemo čuti i
njegovu riječ, koja govori u šutnji.
…ljubav zahtijeva beskonačnost, neuništivost, još više, ona jest u neku
ruku krik za beskonačnošću.
Čovjekova istina jest njegova neistinitost.
Da bi se izašlo na kraj s problemima, može se postupiti tako da ih čovjek
jednostavno negira ili pak da se s njima otvoreno suoči. Prvi je put
udobniji, ali drugi vodi dalje.
Budući da si sam nepravedan, uvijek ti je potrebna tuđa nepravda da bi se
mogao osjećati nedužnim i opravdanim; zato ti je, dakle, i suvišan
pravednik koji bi mogao oduzeti to tvoje opravdanje.
O UČENICIMA NA PUTU ZA EMAUS (Lk 24,13-35): Ali dok oni tako govore o smrti
svoje nade i ne mogu vise vidjeti Boga ne primjećuju da upravo nada živi u
njihovoj sredini. Nisu shvatili kako je "bog", ili radije ona slika koju
su stvorili o njegovu obećanju, morao umrijeti da bi uistinu postao
velik. Predodžba koju su stvorili o Bogu i u koju su ga pokušavali silom
utjerati morala je biti uništena da bi mogli opet ugledati nebo kroz
ruševine uništene kuće, da bi mogli vidjeti Boga, uvijek beskrajno većeg
od svih ljudskih predodžbi.
 |
