Dok je sveti Ivan bio već u poodmaklim godinama mogao je ponavljati još samo jedno: "Bog je ljubav ". Gdje je Bog, ondje je ljubav.

Svi možemo prenositi Isusovu jubav jedni drugima i biti kvasac pomirenja ne samo među vjernicima već i u čitavoj ljudskoj obitelji.

Naša kuća, kako god neznatna bila, postaje poput kuće Marije iz Nazareta: mjesto okupljanja na molitvu, na pomirenje.

Marija bi za nas bila "Majka pomirenja ".

SLUŽBENICA GOSPODNJA

(Majka Terezija)

Blaga i ponizna srca

Veličina Djevice Marije, kao i naša veličina, sastoji se u poniznosti. Ona nam je apsolutno neophodna. Čak i kada Ijudi vole i cijene naš rad, moramo se uvijek čuvati poniznima jer naše djelo nije naše već Božje.

Gospin primjer čini naša srca blagima i poniznima, poput srca njenog Sina, jer se srce Isusovo oblikovalo u njoj. Učimo se poniznosti, radosno prihvaćajmo poniznost. Stvoreni smo za velike stvari, čemu snižavanje na ono što može umrljati Ijepotu našeg srca? Lako je biti umišljen, tvrdoglav, egoist, to je jednostavno, ali mi smo stvoreni za puno uzvišenije stvari.

Koliko možemo naučiti od Marije! Bila je toliko ponizna jer je bila sva Božja. Bila je puna milosti. Zamolite je da se obrati Isusu kao onoga dana u Kani: Nemaju više vina, trebaju vina poniznosti i nježnosti, dobrote i praštanja. Ona će zasigurno odgovoriti kao i onog dana: "Što god vam rekne učinite".

Marija nam je uzor poniznosti. Iako puna milosti, ostaje službenica Gospodnja. Zaustavlja se podno križa i iščekuje Božje milosrđe. Prema darovima koje smo primili, ostanimo i mi pored umirućih, siromašnih, odbačenih i bez srama i umora vršit ćemo najskromnije poslove.

Nježnost Božje Ijubavi

Marija nas poučava dobrohotnosti. "Nemaju više vina", reče Isusu na svadbi u Kani. Budimo kao i ona, obazrivi na potrebe duhovno ili materijalno siromašnih i velikodušno podijelimo darove kojima smo obasipani.

Prije par tjedana posjetio me jedan mladi bračni par s velikom svotom novca za gladne. U Calcutti je mnoštvo gladnih Ijudi. Svaki dan pripremamo obroke za njih devet tisuća. Da ništa ne činimo vjerojatno ne bi imali ništa za jelo.

Upitala sam ovo dvoje mladih odakle im toliko novca. Odgovorili su mi: "Vjenčali smo se prije dva dana. Prije ulaska u brak odlučili smo odreći se svečanog odijela i ručka u korist siromašnih." Bilo mi je jako neobično vidjeti ovakvu gestu kod dvoje hindusa. Ovaj njihov čin izazvao je skandal u Calcutti. Zatim sam ih upitala:"Ali zašto ste to učinili?" Odgovorili su: "Toliko se Ijubimo da smo željeli započeti zajednički život Ijubeći druge kroz žrtvu." Znali su da će žrtva biti velika ali su se uistinu voljeli...Ljubili su jedno drugo kao što Bog njih Ijubi. Njihova Ijubav slika je nježnosti Božje Ijubavi.

U radosnoj službi drugima

Za nas je od velike važnosti ne biti navezan na jedno mjesto već biti spreman, ukoliko je potrebno, prijeći svijet.

Žurnost je dokaz istinske Ijubavi prema Bogu. Gorljivost je znak te Ijubavi. Znak gorljivosti jest sposobnost dati svoj život za drugoga. Ne možemo, a da nismo zapaljeni Ijubavlju jedni za druge.

Kad Isus dođe na ovaj svijet, Marija, njegova majka, ga prihvati i požuri se dati ga drugima. Što je željela? Prenijeti svoju radost.

Jedan od najljepših trenutaka u Marijinom životu bijaše ovaj: čim Isus uđe u njen život, ona pohiti u Gorje prema kući svoje nećakinje Elizabete. Željela je predati Isusa Elizabeti i djetetu koje je ova očekivala. U Evanđelju otkrivamo da je Elizabetino dijete zaigralo od radosti kod ovog prvog susreta s Kristom.

Stvoreni smo nositi radost i pomirenje svijetu, voljeti jedni druge, voljeti Boga.

Marija je izvor naše radosti. Svatko od nas za nju je Isus. Nitko nije toliko naučen poniznosti koliko je to bila Marija. Bila je službenica. Radost je bila Djevičina snaga. Samo joj je radost mogla dati snage da pohiti u judejska brda kako bi izvršila dužnost jedne službenice. Biti sluga znači biti radosno na usluzi drugima.

I mi se požurimo nadvladati brda poteškoća kako bismo radosno služili drugima.

Blaženi čista srca

Molitva uvijek stvara čisto srce i samo čisto srce može gledati Boga. Vidjeti Boga znači ljubiti Boga.

Molimo Mariju da nam pomogne da očuvamo čisto srce, da Ijubimo Boga onako kako on nas Ijubi, da Ijubimo Krista, njenog Sina, s nježnošću.

Kako Ijubiti?

Siromašni, gladni, goli, beskućnici su osobe kojima se divimo. Moramo biti jako zahvalni jer nam pružaju priliku da Ijubimo Boga preko njih.

U Calcutti nedavno nismo imali šećera za djecu koju smo udomili. Jedan mali četverogodišnji hindus pri povratku kući reče roditeljima: "Neću jesti više šećera slijedeća tri dana. Dat ću svoj šećer Majci Tereziji". Ovo dijete Ijubilo je velikom Ijubavlju, Ijubilo je sve do bola.

Jedne večeri posjetio nas je čovjek koji nam je pričao o jednoj obitelji s osmero djece koja je gladovala već nekoliko dana. Uzela sam nešto riže i otišla k njima. Majka je uzela rižu, podijelila je na dva dijela i s jednom polovicom izišla iz kuće. Pri povratku je upitam: "Gdje ste bili? Što ste učinilli?" Odgovori mi: "I oni su gladni". Mislila je na svoje susjede koji su također bili siromašni i gladni. Ova njena gesta nije me nimalo iznenadila...

Pozivam vas na molitvu za siromahe, posebno za gubave koje njegujemo i za one koji su osamljeni, odbačeni, zaboravljeni.

Počnimo voljeti našeg bližnjeg koji je pored nas. Tako ćemo ispuniti volju Boga koji od nas očekuje da postanemo nositelji njegove Ijubavi i praštanja.

Ljubiti Božje siromahe

Tražimo u molitvi da možemo poput Djevice nježno Ijubiti Božje siromahe.

Nije važna količina onoga što darujemo već Ijubav s kojom darujemo. Ovo se posebno odnosi na mlade kojima poručujem: Otvorite svoje srce Ijubavi koju vam Bog nudi; Gospodin vas nježno Ijubi. Ono što vam daruje nije da bude čuvano u vašim rukama već da se dijeli. Što manje imamo to smo više sposobni dati. Što više imamo to smo manje sposobni dati.

Kada molimo, tražimo snagu kako bismo mogli dati sve do trpljenja. Kako ostvariti jedan takav dar? Živeći Ijubav u konkretnim djelima.

Toliko nastoje učiniti sestre. Naše zvanje nije prije svega biti u službi najsiromašnijima među siromasima. Naše zvanje je prvenstveno svijest o pripadnosti Isusu s uvjerenjem da nas ništa i nitko ne može odijeliti od Ijubavi Kristove. Medutim, posao koji nam je povjerila Crkva jest ljubiti Isusa u konkretnim djelima.

Ono što danas činite, mladi, to je vaš način iskazivanja Ijubavi Isusu u konkretnoj situaciji: neki studiraju, neki rade, neki pripremaju svoju budućnost. Ono što je važno jest da se sve čini u ovom istom uvjerenju, s ovom neograničenom Ijubavlju i nježnošću za Krista.

S Kristom i za Krista bit ćemo sposobni činiti velike stvari. Kako bi došli do toga neophodna nam je molitva. Plod molitve je produbljivanje vjere. Plod vjere je Ijubav. Plod Ijubavi je služenje.

Isus je učinio sebe Kruhom života zato da utaži našu glad za njim, za njegovom Ijubavi. Kao da to ne bi bilo dovoljno, on postaje gladan, gol, beskućnik kako bismo mogli utažiti njegovu žed za našom ljubavlju.

Nemojmo nikad zaboraviti ove Kristove riječi: "Sve ono što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili".

MOLITI S MARIJOM I APOSTOLIMA

(brat Roger)

Kontemplativni narod

Kad sam se prije nekoliko godina imao uputiti u jednu istočnoeuropsku  zemlju, primio sam prije odlaska pismo iz te zemlje:

"Očekujemo od Vas riječ upućenu ne samo nama već svim kršćanima diljem svijeta koji poznaju kušnje i trpljenje. Evo našeg doprinosa Vašoj riječi:

Naše stanje slično je onome apostola i Marije nedugo nakon Kristove smrti. Isus je prošao kroz muku, umro je; učenici su zbunjeni i uplašeni. Nakon trenutka očaja i mi smo, kao i oni, ubrzo shvatili: Krist je uskrsnuo! Strah i beznađe već su za nama, nismo više u tolikoj pomutnji. Ipak, postajemo svjesni, kao i apostoli, da su naše mogućnosti ograničene.

Naslućujemo da se sve ono dogodilo kako bi Isus mogao poslati svog Duha. Ovo je bila priprava za novo proljeće Crkve. Sada je potrebno prepoznati osobitu milost koju nam Isus daje u ovoj situaciji, moliti u zajedništvu s Marijom i apostolima kako bi Duh Sveti dotaknuo naša srca.

Da, i oni lišeni sredstava, oni koji nemaju nikakve vidljive sposobnosti, mogu u malenim zajednicama, zajedno sa svojom braćom, s Marijom i apostolima, moliti u iščekivanju Duha Svetoga.

Ovo je naše zvanje u ovom trenutku: moliti kako bi Božji narod postao kontemplativni narod koji živi od dubine Duha uskrslog Krista.

Duh hvale 

"Da" kojeg je izrekla Djevica Marija pronalazi svoje ispunjenje u stavu ponude, priopćenja. U vjeri, u ovom skromnom pouzdanju u Boga, Marija predaje svog Sina svijetu umjesto da ga zadrži za sebe.I mi bi se željeli otvoriti u jednostavnom povjerenju i u duhu hvale dati ono što nam Bog daje.

Kako dati svoje povjerenje Bogu dok iz srca mnogih neprestano izviru pitanja: Da Bog postoji ne bi dopustio rat, nepravde, bolest, ne bi dopustio tlačenje makar jedne osobe na zemlji. Da Bog postoji sprječio bi čovjeka da čini zlo.

U jednoj bolnici za gubave u Calcutti ugledao sam jednog gubavca kako uzdiže ruke, zapravo ono što mu je ostalo od ruku, pjevajući: "Bog me nije kaznio, pjevam jer je moja bolest postala Božji pohod". Naravno, ostali gubavci pored njega su stenjali od bolova i očaja. On je ipak shvatio: patnja ne dolazi od Boga, ona ne proizlazi iz njegove krivnje, Bog nije tvorac zla, on nije mučitelj Ijudske savjesti.

Kada odredeni kršćanski mislioci čine od Boga neprijatelja života, Boga koji kažnjava kako bi izazvao strah, a time i poštovanje, stvaraju ponor. Djevica Marija uvijek dolazi ispuniti taj ponor. Ona se nikad ne pokazuje u prijetećem stavu, u stavu koji bi izazvao strah. Ona je ta koja održava majčinstvo Crkve.

Slušajući pjesmu gubavca činilo mi se kao da slušam Joba, vjernika koji je živio stoljećima prije Krista, čovjeka preplavljenog nesrećama. Job je znao da njegova ogromna bol nije kazna za grijeh. Job je jednog dana otkrio duh hvale i došao izreći ono što je rekao i gubavac iz Calcutte: u kušnjama Bog me traži; sad znam da moj Izbavitelj živi, za njime srce mi čezne u grudima.

Zašto nas Bog ne sprječava da ne učinimo zlo? On nije stvorio Ijudsko biće poput automata, stvorio ga je na svoju sliku, slobodnog.

Kad ljubimo nekoga čitavim svojim bićem, naša ljubav želi ostaviti ljubljeno biće slobodno od odgovora.

Bog nas ljubi neopisivom Ijubavlju i ostavlja nas slobodne za radikalan izbor: slobodni voljeti ili odreći se Ijubavi, odbiti Boga; slobodni širiti kvasac pomirenja ili nepravde; slobodni odsijevati zajedništvo u Kristu ili odijeliti se od njega gaseći čak i kod ostalih žeđ za živim Bogom.

Ali Bog nikad ne promatra pasivno izbor ljudskog bića. On pati zajedno s njim. Preko Krista koji je u agoniji za svakog muškarca i ženu na zemlji, preko svog Svetog Duha koji nastavlja djelovati u nama, On je prisutan i u pustoši našeg srca...

...Gledajući s Marijom u Uskrslog, čekati u noćnom miru, u tišini dana, u ljepoti stvaranja, u satima velikih unutrašnjih borbi, čekati da procvjetaju naše pustinje.

Molitva

Gospodine Isuse Kriste, kad bismo i imali vjeru koja bi premještala brda, što bismo bili bez goruće Ijubavi?

Ti nas Ijubiš.

Što bismo bili bez tvog Duha koji prebiva u našim srcima?

Ti nas Ijubiš.

Preuzimajući sve na sebe, otvaraš nam put prema vjeri, prema pouzdanju u Boga, u onoga koji ne želi patnju ni Ijudsku nevolju.

Duše uskrslog Krista, Duše milosrda, Duše hvale, tvoja Ijubav se nikad neće udaljiti od nas.

Vatra koja se ne gasi

Neki doživljaji iz djetinjstva ostaju urezani za čitav život. Kad sam imao pet godina proveo sam sa sestrama jednu nedjelju na selu nedaleko Estavayera. Dok smo se vraćali u luku iz koje smo trebali isploviti za povratak preko jezera, ušli smo u jednu katoličku crkvu. Sve je već bilo obavijeno tamom, samo je jedna svjetiljka osvjetljavala Djevicu i tabernakul. Ova slika i dalje živi u meni.

Danas, u kutu moje sobe, u dnu je postavljena ikona Gospe i djeteta Isusa. I danju i noću upaljena svjećica odsijeva od ikone poput unutarnjeg svjetla.

Poslije sad već daleke smrti patrijarha Atenagore, ova ikona dobila je osobito značenje. Tijekom posjeta zajedno s jednim bratom ponovno sam se našao s carigradskim patrijarhom. Inzistirao je da izaberemo za Taize jednu ikonu iz njegove katedrale. U nedoumici zbog ovakve ponude (mi nikad ne prihvaćamo nikakve darove, čak ni osobno nasljedstvo, ništa), morali smo prihvatiti i zato smo odlučili uzeti jednu ikonu unutar ormara koja je bila u najlošijem stanju i koju smo poslije nakon povratka dali restaurirati.

Ova slabo osvjeteljena ikona jasan je simbol. U noći svakog kršćanina unutrašnje svjetlo uvijek je podržavano tajanstvenom prisutnošću Duha Svetog. Zapaljeno na plamu koje se nikad ne gasi.

Raduj se, milosti puna

Dok sam sa nekoliko braće dijelio životne prilike sa siromašnim narodom koji je živio na džunkama u kineskom moru, imali smo svako popodne priliku za razgovor sa nekoliko mladih azijata iz različitih zemalja. Pripremali smo zajedno "pismo" koje bi se trebalo izdati pri povratku.

Ovi mladi azijati željeli su da naši svakodnevni sastanci započinju molitvom krunice. Bili su naučeni moliti krunicu još od djetinjstva. Molili smo svaki na svom jeziku: osim naših europskih jezika mogao se čuti kineski, bengalski, tajlandski, indonezijski i filipinski.

Naša molitva uvijek ostaje jednostavna i teško ju je opisati riječima. Umirujuće je otkriće kako apostol Pavao piše da nije znao moliti onako kako bi želio. Sveti Pavao je, dakle, bio poput nas. Ali dodaje: "Duh Sveti potpomaže našu nemoć i zauzima se za nas" (Rim 8,26). Stoga prestanimo se mučiti, jer Bog nas razumije.

Iako u svojoj biti nepromjenjiva, molitva poprima različite izričaje kroz povijesna razdoblja ili naše životne trenutke.

Neki mole, a da ne izgovore niti jednu riječ, sve se odvija u velikoj tišini.

Drugi se, pak, izražavaju s puno riječi. U šesnaestom stoljeću ona hrabra realistkinja, Terezija Avilska, piše: "Kad govorim Gospodinu često nisam svjesna onoga što govorim. To je Ijubav koja govori. Duša je toliko izvan sebe da ne vidim razliku izmedu nje i Boga. Ljubav se zaboravi i govori ludosti".

Neki u zajedničkom slavljenju liturgije pronalaze radost neba na zemlji, jedno ispunjenje...

Neki neprekidno ponavljalju ono malo riječi što su naučili i tako izgrađuju u sebi jedinstvo. Kako da zanemarimo ovu osobnu molitvu izrečenu neumornim ponavljanjem istih riječi koja tako često podržava neusporediv duhovni život? Još od nepamćenih vremena ovo je možda jedan od vrhunaca molitve. Kod istočnih kršćana to je Molitva Isusova imena, drugdje je to "Zdravo Marija". Očito da jedna takva molitva nema u sebi neke spontanosti. Ali gle, nakon dugog iščekivanja, razaznaju se novi unutarnji poticaji.

Različiti su putevi molitve na koje Duh Sveti poziva svakog pojedinog. Neki slijede samo jedan put, neki sve. Ima trenutaka prozirne jasnoće: Krist je prisutan i govori nam u nutrini. Ali ima i trenutaka u kojima je on Tihi, daleki Neznanac...ne postoje privilegirani u molitvi.

Bila to mirna kontemplacija ili unutrašnja borba, u molitvi možemo sve povjeriti s jednostavnošću djeteta, s Marijinim povjerenjem. Ljudsko biće iz nje dobiva energiju potrebnu pred ostalim razdorima kako bi učinio bližnjima život lakšim i preobražavao stanje čovječanstva, učinio zemlju boljim mjestom za život...

U civiliziranom društvu sve više postaje očit rascjep između molitve i rada. Kad se molitva i rad promatraju jedno nasuprot drugome, kao da bi bilo potrebno birati ili jedno ili drugo, takva podjela razdire dušu.

Molitva je tiha snaga koja djeluje unutar Ijudskog bića, budi ga, pogađa ga, ne dopušta mu da zatvori oči pred zlom, ratovima, svemu onome što prijeti slabima na zemlji.

Koji hodi slijedeći Krista, ostaje u isto vrijeme i pored drugih i pored Krista, ne razdvaja molitvu i akciju.

Intuicija jedne majke

Došavši u Taize 1940. godine odmah su me primile starije žene iz sela. Sve su zračile dobrotom. Jedna od njih, Marie Auboeuf, za mene je bila poput majke po Evanđelju.

U to vrijeme bio sam sam; namjeravao sam stvoriti zajednicu i primao sam osobe koje su se trebale skloniti kako bi izbjegle ono najgore. Bjesnio je rat. Marie Auboeuf bila je siromašna, odgojila je desetoro djece. Odakle je izvirala ta sasvim jednostavna slutnja njenog srca kako bi razumjela poziv koji sam pokušavao ostvariti?

Ova starica pričala mi je kako joj se jedne noći, davno prije mog dolaska, dok je molila krunicu ukazala Djevica Marija. Sutradan ujutro dok je ustajala primjetila je da je ozdravila od jedne bolesti zbog koje prije nije bila u stanju duže hodati i pobrinuti se za djecu.

Ovo Gospino ukazanje u Taizeu dogodilo se još davno prije nego što sam uopće znao ime ovog mjestašca, i još uvijek ima svoga utjecaja.

Skromno povjerenje

Jednog dana doznao sam za smrt imigranta iz Portugala koji je živio u našoj regiji pa sam otišao posjetiti njegovu obitelj. Bio je zidar koji je radio na restauraciji romaničke crkvice u Taizeu. Ostavio je za sobom osmero djece, među njima i par mališana. Najstariji sin opisao mi posljednje trenutke svog oca. Teško je krvario pa je poslao po svećenika kako bi mu podijelio bolesničko pomazanje i pričest. Svoja posljednja tri dana proveo je tako da je tješio svoju obitelj i uvjeravao ih da će se svi ponovno naći s Kristom. Pred sobom je držao Gospinu sliku. Cjelivao je sliku i govorio: "Gospa je ovdje". Sa skromnim povjerenjem, njegove posljednje riječi bile su za nju.

Pjevajući "Veliča" kao mlada djevojka, Djevica Marija je proročki vidjela da dolaskom njenog Sina siromasi više neće biti ponižavani već da će imati svoje puno pravo u Ijudskoj obitelji.

Vraćao sam se na ovu Marijinu intuiciju kad sam bio četiri puta pozvan govoriti o Gospi u Poljskoj prilikom marijanskog hodočašća šleskih rudara u Piekary, biskupija Katowice. Tako sam im jednom želio poručiti slijedeće: "Vjerojatno nitko od vas, poljski radnici, ne misli da ima ikakvog utjecaja na razvoj čovječanstva. Ali istina je upravo suprotna. Oni koji određuju promjene u svijetu nisu kako bismo očekivali oni u prvim redovima. Pogledajte Djevicu Mariju. Ni ona nije pomišljala da bi njezin život mogao imati toliku važnost za budućnost čovječanstva. Kao i Majka Božja, vi ste ponizni ovoga svijeta koji pripremate put došašća za mnoge. Da, vaše tako vjerno očekivanje Boga potiče mnoštvo njih diljem zemlje da idu naprijed."

Zašto je Bog pozvao baš nas, krhke glinene posude, da prenosimo nešto od Kristovog misterija?

"U glinenim posudama - piše jedan Kristov svjedok prije gotovo dvije tisuće godina - nosimo Uskrslog, kako bi bilo očito da ovo blago dolazi od Boga, a ne od nas". Kad bismo se upirali samo o našu siromašnu vjeru ili naše sposobnosti, gdje bi bilo zračenje Boga?

Za onoga koji prihvaća širiti otajstvo Krista unatoč vlastitoj krhkosti i za onoga koji mu se povjerava i u praznini svog bića nikad neće postojati nepopravljivih pogrešaka.

Kada nam nadođu dani u kojima se nađemo s Marijom podno križa, srce i duh nam postaju sveopći, još više sposobni podijeliti bol i očaj Ijudskog bića bez straha pred patnjom. Često nam se u ponoru beznađa nudi savršenstvo radosti u zajedništvu s Kristom Isusom i, kao kod Marije, mir srca, mir pomirenog srca.