Ivan od Križa

U ljeto 1588. Ivan je izabran trećim savjetnikom generala Reda, o. Nikole Dorije, te se morao vratiti u Segoviju (Kastilja), g Kapela u Segoviji gdje se čuvaju relikvije Ivana od Križa dje je obnašao službu priora. Ovdje u Segoviji velik dio vremena proveo je na projektu nadogradnje samostana, klešući i radeći na konstrukciji. Prekinuo je s pisanjem i posvetio se više molitvi. Odlazio bi u obližnju spilju odakle mu se pružao pogled na krajolik. Na tom samotnom mjestu mogao je na miru kontemplirati. U neobično kratko vrijeme priveo je kraju svoje posljednje djelo "Živi plamen ljubavi" priznajući pritom kako nije želio dalje raspravljati o disanju Duha Svetoga u duši jer, kako kaže: "jasno vidim da nisam sposoban da bih znao to izreći, pa kad bih govorio činilo bi se da je manje od onoga što uistinu jest". U to vrijeme došlo je do novih sukoba, ovog puta među samim bosonogima. Nikola Dorija saziva izvanredni kapitul u lipnju 1590. Nastojao je izmijeniti Konstitucije za sestre i staviti ih pod jurisdikciju savjetodavnog tijela umjesto jednog redovnika koji je bio određen za tu zadaću. Htio se riješiti o. Jeronima Gracijana predlagajući da ga se izbaci iz Reda.Na kapitulu slijedeće godine među izabranim savjetnicima nije bilo Ivana od Križa pa je tako ostao bez službe, što je mučilo više ostale negoli njega. Kad se se vijesti proširile, neki su počeli žestoko protestirati. Ivan je na sve to, kao što možemo i očekivati, gledao drugačije te je iznio svoje mišljenje u pismu priorici u Segoviji: "S obzirom na me, kćeri, nemojte se skrbiti, jer se ni ja nimalo ne skrbim. Veoma me, naprotiv, žalosti što bacate krivnju na onoga koji nije kriv; jer ove stvari nisu djelo ljudsko nego Božje. Bog ih, znajući što je za nas prikladno, raspoređuje nama na dobro. Ne mislite na drugo nego da je sve određeno od Boga. A gdje nema ljubavi, tu je postavite, i uzvratit će Vam se ljubav." (6. srpnja 1591.)

Činilo se da ga Dorija želi poniziti kad ga je poslao natrag u Andaluziju u zabačeni samostan La Peñuela, poput onoga u Duruelu ili Calvariju. Ivan se tu zadržao samo kratko vrijeme jer je ubrzo trebao poći u Meksiko sa skupinom od 12 braće. Bio je sretan u samoći Peñuele, ali neki nezgodni potezi počeli su uznemiravati njegove prijatelje kojima je pomagao kao duhovni vođa. Fray Diego Evanđelist, ogorčen na svog bivšeg poglavara, prijetio je i zastrašivao skupljajući dokaze protiv Ivana kako bi ga izbacili iz Reda. Fray Diego međutim nikad nije uspio sa svojim planovima. Sredinom rujna Ivana je zahvatila blaga vrućica koju je uzrokovala upala na nozi. Nije pridavao veću pažnju misleći da nije ništa ozbiljno ali kako se upala nije povlačila bio je prisiljen otputovati u Ubedu da zatraži lječničku pomoć. Mogao je birati između Baeze i Ubede, ali on je izabrao Ubedu. Rekao je: "U Baezi me dobro poznaju, a u Ubedi me nitko ne poznaje." Ovo je bilo njegovo posljednje putovanje.

Prioru samostana u Ubedi, Franji Krizostomu, nije bilo drago primiti bolesnog čovjeka. Kao učen i vrstan propovijednik, Fray Krizostom imao je i svojih slabosti; bio je sklon škrtarenju i strogoći. Bolesni redovnik bio mu je smetnja i trošak pa je otvoreno iskazao svoje nezadovoljstvo; nije mario ni za one koje su smatrali svecima. Ivanovo stanje se naglo pogoršavalo. Noga mu je već bila zahvaćena čirevima, a bolest, crveni vjetar, proširila se do leđa gdje se stvorio još jedan tumor veličine šake. 13. prosinca, videći da ima još malo vremena, pozvao je priora i molio ga da mu oprosti za sve nevolje koje mu je prouzročio. Ovo je duboko pogodilo priora pa je i sam počeo moliti za oprost. Izašao je iz ćelije sav u suzama i preo Naš dragi otac sv. Ivan od Križa bražen. Prema nekim svjedočanstvima o. Krizostom i sam je umro na glasu svetosti. Te iste noći dok su braća molila pokorničke psalme Ivan ih je prekinuo i zamolio da mu čitaju nešto iz Pjesme nad pjesmama. Zatim je uzviknuo: "O dragocijenih li bisera!" U ponoć, blago i bez ikakve borbe, umire ponavljajući riječi psalmista:"In manus tuas, Domine, commendo spiritum meum" (U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj). Njegove posljednje želje bile su ispunjene: da ga smrt snađe u zabačenom mjestu, daleko od veze s ljudima, ne kao poglavara, bez radosti koja bi ga mogla tješiti, iskušavan od svih mogućih patnji i boli. Pred smrt je pogledao prisutne, poljubio raspelo - onda eto ga stoji pred prijestoljem Božjim da s nebeskim zborovima moli Jutarnju!

Na vrh