Home :::  Kontakt    

    Nećemo se zamarati okolnostima i osobama koje su se uplele u novonastalu situaciju. Recimo samo da se radilo o konfliktu jurisdikcija gdje se svaka strana pozivala na svoje tumačenje zakona (v. Povijest Reda) U sukobe se uključila Sveta Stolica, general Reda, dobro- i  zlo-namjerni  papinski nunciji, vizitatori-reformatori iz reda sv. Dominika, kralj i kraljevsko vijeće koje se umiješalo u politiku Rima i neki, blago rečeno, nerazboriti pojedinci. Kao prvi bosonogi karmelićanin, Ivan od Križa bio je simbol pokreta koji je, po mišljenju mnogih, uništavao Red. Kao ispovijednik redovnica u samostanu Utjelovljenja preuzeo je službu obuvenih koji su u njemu gledali suparnika.

U noći 2. prosinca 1577. skupina karmelićana i naoružanih svjetovnjaka provalila je u njegov stan i, po naredbama vizitatora Jeronima Tostada, odvukla ga tajnim putem, svezanih ruku i s povezom preko očiju, u samostan u Toledu, najugledniji kastiljski samostan koji je tada brojao oko 85 redovnika. Tamo su mu pročitane odredbe kapitula u Piacenzi po kojima je optužen kao neposlušan i buntovnik. Iako je pokušao razložiti da se odluke sabora nisu ticale njega koji je u to vrijeme bio u samostanu Utjelovljenja po odredbi legitimnog autoriteta te da u ni u kojem slučaju nije bio dužan odreći se stila života kojeg je prihvatio zajedno sa Terezijom, kazna je uslijedila te je po točki konstitucija zatvoren u samostanski zatvor. Iz te tamnice premjestili su ga, iz straha da ne pobjegne, na drugo mjesto - tijesan i taman prostor gdje je zrak i svjetlo dobivao samo kroz pukotinu visoko na zidu. Prostorija je bila duga deset stopa, a šest stopa široka. Tu je ostao sam sa svojim Časoslovom u užasno hladnim zimskim mjesecima i zagušljivoj ljetnoj sparini. Pored toga bio je bičevan, postio o kruhu i vodi, noseći uvijek istu morku i zakrvavljenu odjeću iz mjeseca u mjesec, radi čega je morao trpjeti i pošast ušiju. Terezija je pisala kralju i preklinjala ga da za ljubav Božju smjesta oslobodi brata Ivana. U tom lišenju Ivan je tražio oduška u spjevanju pjesama, ostavljajući tako budućim pokoljenjima najuzvišenije kitice španjolske književnosti - među njima najveći dio Duhovnog spjeva. Ovi stihovi otkrivaju da je onako stisnut u zatvoru i lišen svake ljudske utjehe, bio dirnut zrakama božanskog svjetla. Zatvor je izblijedio i njegov duh se širio: "Moj Ljubljeni, planine".  I ovdje, u tamnoj praznini, cvjetala je duhovna sinteza: "Vjera i ljubav vodit će te stazom tebi nepoznatom, do mjesta gdje je Bog skriven."

Od novog, nešto blažeg i popustiljivijeg, tamničara uspio je dobiti nešto papira i tinte da zapiše svoje pjesme. Također mu se pružila prilika da prouči okružje samostana. Jedne noći u kolovozu, nakon devet mjeseci zatočeništva, nasmrt iscrpljen, Ivan izabire život i odlučuje se za bijeg kojeg je skovao za svojih kratkih izbivanja izvan ćelije. Uočio je prozor koji je gledao na rijeku Tajo i zidine koji su se uzdizale ispod prozora. Olabavio je vijke na bravi dok je tamničar bio odsutan. Kad su redovnici zaspali i kuća mirovala, gurnuo je vrata i ključanica je popustila. Izišao je i tapkajući u mraku pronašao prozor. Pomoću užeta kojeg je spleo od dviju starih plahti s kreveta i kuke za svjetiljku, spustio se na zid koji je opasivao samostanski vrt. Hodao je po zidu tražeći onu stranu gdje je mislio da se nalazi ulica. Skočio je na jednom dijelu ali se našao u još većem škripcu. Naime, dvorište u kojem se nalazio pripadalo je samostanu od Začeća sestara franjevki koji se naslanjao na onaj karmelićana. Na svu sreću, primijetio je u kutku vrta izbočine u zidu koje su mu poslužile kao stube da se popne preko zida i nađe svoju slobodu na ulici. Sklonio se najprije kod Terezijinih redovnica u Toledu, a zatim, na njihovu inicijativu, u obližnjoj bolnici "Santa Cruz" gdje su ga njegovali u tajnosti.

Pjesnik i duhovni otac

   Nakon kao-kapitula u Almodovaru del Campo bjegunac Ivan od Križa postaje poglavar u mjestu El Calvario nedaleko Beasa u Andaluziji. Ovdje, na ovom mjestu čudesnih prirodnih ljepota, bio je siguran od sukoba  jurisdikcije i novih prijetnji. Nije običavao pretresati po prošlosti i pričati o svom zatočeništvu. Nije u njemu bilo ni traga mržnji; nije se ni žalio ni hvalio svojim patnjama.Sada, više nego ikada prije, mogao je upijati prirodu svojim osjetilima: cvijeće, šum lahora, noć, zora, bučna rijeka,...sve mu je govorilo. Bog je bio prisutan posvuda.

Za manje od godinu dana, morao se vratiti natrag u grad, ovaj puta u sveučilišni grad Baezu gdje je vršio službu rektora. Iako nije bilo u mogućnosti da se mjeri sa onim u Salamanki ili Alcali, sveučilište u Baezi uživalo je ugled zahvaljujući svojim doprinosima na području biblijskih studija. Pored ovog rada na sveučilištu (1579-82) Ivan je također bio i duhovnik ne samo subraće nego i susestara. Često je putovao do Beasa, tipičnog andaluzijskog gradića okrečenih kuća s rešetkama preko velikih prozora i balkonima prepunim raznovrsnog cvijeća. Ovdje je upoznao prioricu Anu od Isusa koja u početku nije prepoznala dubinu njegove duhovnosti žaleći se Majci Tereziji da ondje nemaju prikladnog duhovnika. Terezija joj je odgovorila pismom u kojem je jasno iznijela svoje mišljenje o Ivanu govoreći za njega da je "Božji, nebeski čovjek". Ivan je s njima dijelio pjesme i započeo rad na tumačenju Duhovnog spjeva. U to vrijeme, njegova subraća su, uz pomoć kralja Filipa II, uspjela dobiti neovisnu provinciju 22. lipnja 1580, privevši tako kraju, barem jednim dijelom, sukobe koji su trajali već 5 godina.

3. ožujka 1581. održan je prvi provincijalni kapitul bosonoge braće. Iako je odbijao baviti se administracijom, Ivan je izabran za priora u Granadi gdje je djelovao do 1584. Nakon toga izabran je za zamjenika provincijala Andaluzije i na toj službi ostaje do 1588. Radio je na uređenju samostana, a za nabavku vode sa planine do samostana projektirao je i pomogao u izgradnji malenog akvedukta. Danas na tom mjestu ne žive redovnici ali akvedukt i dalje ostaje kao svjedočanstvo njegove praktičnosti i smisla za sklad i ljepotu.

U Granadi je dovršio svoje pjesme i glavne rasprave. Zvuči nevjerojatno jer je upravo u to vrijeme bio najviše na putu posjećujući samostane u Andaluziji i osnivajući nove samostane diljem zemlje. Posao oko osnutaka doveo ga je do Cordobe, Malage, Karavake, Jaena i drugih znamenitih gradova na jugu Španjolske.

Na vrh