Home :::  Kontakt    

Terezijanski ideal

   1567, u vrijeme njegove krize zvanja, brat Ivan je zaređen za svećenika. Prvu svetu misu služio je u samostanu sv. Ane u Medini del Campo u rujnu 1567. U Medini se jedne rane jeseni dogodio njegov sudbonosni susret sa majkom Terezijom od Isusa. U ovom gradu, u kojem su se trebala osnovati druga po redu zajednica sestara karmelićanki novog kontemplativnog stila života kojeg je razvila u Avili, odlučna Madre je razmišljala o mogućem proširenju Reda i na braću. Dočuvši o posebnim Ivanovim kvalitetama, ugovorila je s njim sastanak. Ona je tada imala 52 godine, a on 25. Ivan joj je izložio svoje dvojbe u vezi zvanja, o svojoj težnji ka još povučenijem molitvenom životu i premještaju u Kartuzijance, a Terezija mu je s karakterističnom gorljivošću i prijateljskim pristupom naglasila da sve što traži može naći ne napuštajući "Gospin Red", govoreći oduševljeno o svojim planovima za stvaranje muške grane Reda. Brat Ivan je slušao; nadahnut, zahvaćen entuzijazmom, gledao je kako se pred njim otvara nova budućnost. Obećao je Majci da će joj se pridružiti ali pod jednim uvjetom - da ne mora dugo čekati. Terezija se radovala gledajući gorljivost svog mladog novaka i njegovu nevoljkost ka odlaganju, on koji će kasnije napisati raspravu o tome kako u kratko vrijeme postići sjedinjenje s Bogom. Ova epizoda ponovno naglašava Ivanovu spremnost da se posve preda, bez pridržaja. Mladenački polet podsijeća na njegovu usporedbu o mladim Božjim zaljubljenicima koji su poput mladog vina koje vrije i puno je mjehurića. Stari prijatelji su poput starog vina, manje mjehurića ali staloženije i posve je sigurno da se neće pokvariti (DS 25, 9-10).

Terezija je odmah nakon susreta s Ivanom javila sestrama: "Možemo početi. Imamo redovnika i pol." Ne znamo samo je li se "pola redovnika" odnosilo na niskog Ivana ili na starijeg i nesigurnijeg Antuna, priora karmela u Medini koji se prvi sastao s Majkom.

U kolovozu naredne godine Majka se uputila s grupicom iz Medine u Valladolid na utemeljenje novog samostana. Pratio ih je i Ivan koji je nakon završetka studija želio više saznati o ovom novom karmelskom stilu života.

Koliko je toga Ivan od sv. Matije imao naučiti od ove ponizne, jednostavne, čudesne redovnice! I Terezija se sa svoje strane divila upoznavajući pobliže ovog malog redovnika. "Iako malen u stasu, vjerujem da je velik u Božjim očima" pisala je u to vrijeme. Bilo je i nesuglasica između njih pa će tako i sama Terezija priznati da se znala žestiti na njega. Ona je željela učene redovnike za svoje nove zajednice braće koji se u vodstvu duša ne bi oslanjali samo na svoje iskustvo u jednakom načinu života već i na svoje znanje. Kako je i sama trpjela zbog  neupućenosti svojih ispovjednika, bila je odlučna da ovo ispravi kako bi poštedjela svoje sestre bilo čega sličnoga. Ivan je, međutim, u to vrijeme posebno naglašavao ograničenost znanja. Za razliku od Terezije, za njega je stručan bio onaj koji poznaje pogreške u koje bi duša mogla upasti i koji je znao kako ih izbjeći, neovisno o stupnju njegove obrazovanosti. Bojeći se da bi strogoća i pokora mogle otjerati mlade kandidate od njenih novih redovnika, Terezija je inzistirala na uravnoteženom životu u kojem će kršćanske vrednote poput milosrđa,  jednostavnosti i poniznosti biti važnije od stroge stege. Strogoća je u to vrijeme bila sinonim za svetost, pa je i Ivan, istovremeno prihvaćajući Majčine savjete, naginjao ka strogoći, koju su novi bosonogi također smatrali muškom stazom. Kasnije je i on u svojim spisima počeo govoriti o strogoći s dozom skeptičnosti naglašavajući kako, između ostalih  korisnih stvari,  ona može uništiti duhovni život. Terezija je smatrala da kršćanska radost mora prožimati njene zajednice; sestre su počele odvajati vrijeme za svakodnevnu rekreaciju te su pisale i pjevale pjesme jedne drugoj. Nije bilo nikakvog razloga da budu tmurne. "Budite ljubazne, srdačne, i ugodno društvo onima s kojima boravite" Terezija je toplo preporučila, "kako bi drugi zavoljeli vaš govor i ugledali se na vaš način života i ponašanja." Ivanu je trebalo vremena da se navikne na sve ovo. Recitiranje Časoslova bilo je mnogo jednostavnije nego u samostanu Utjelovljenja. Ovo je pružalo dva sata mislene molitve - ujutro i uvečer. Kao i prvi pustinjaci gore Karmel, sestre su provodile vrijeme većinom u tišini i samoći, same u svojim ćelijama, obavljajući ručne poslove poput predenja za svoje uzdržavanje dok su Terezijini redovnici imali i druga područja djelovanja kao npr. studij, propovijedanje i dijeljenje sakramenata.  

Na vrh