|
Juan
de Yepes (brat Ivan od Križa) rođen je 1542. god. u gradiću
Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa
stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S
populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih
trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog
trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u
Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu,
neobrazovanu tkalju. Unatoč
 razlici u društvenom statusu, par se
ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim
– sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj
razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se
ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje
pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske
restrikcije nametnute onima kojima je manjkala "limpieza de
sangre", čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno,
obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene
dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića
negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom.
Ostavši bez ikakve
financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i
slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo
i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali
su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana).
Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan
dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala
Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila
mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da
potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je
na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj
ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem
Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim
liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka
ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako
je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat,
vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti
iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje,
a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje
gdje je nastavila raditi kao tkalja.
Ivan je pohađao školu "de
la doctrina", jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu,
odjeću i smještaj te osnovnu
naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u
nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole,
izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samost anu augustinki
"La Magdalena". Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar,
kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja
(drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao
previše sklonosti prema njima. Njegova darovitost, njegova blagost i
strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don
Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice "de las bubas" koja se brinula za siromašne
koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti,
počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i
sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za
nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je
bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila
predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog
jezika. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim
klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki
standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove.
Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u
literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u
bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i
ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.
Zvanje
u Karmel
Pri završetku školovanja,
Don Alonso mu nudi sigurnu budućnost: zaređenje za svećenika i
mjesto bolničkog kapelana. Mladić je zauzvrat činio sve kako bi
pomogao svojoj siromašnoj majci i bratu. Na njega su ciljali i
isusovci koji su posebno cijenili njegovu intelektualnu nadarenost i
pobožnost. Na iznenađenje sviju, Ivan 24. veljače 1563.
kao dvadesetjednogodišnjak ulazi u novicijat novootvorenog karmelskog samostana Santa Ana u
Medini. Ono što ga je priklonilo Karmelu bio je vjerojatno njegov
kontemplativni duh i njegova osobita ljubav prema Mariji, majci
Božjoj.
Uzevši ime Fray (brat)
Ivan od sv. Matije, svoju godinu novicijata provodi proučavajući
Pravilo i duhovnost prvotnih Karmelićana. U "Institutio primorum
monachorum", srednjovjekovnom djelu o duhovnosti Reda koje je Ivan
sigurno proučavao kao novak, stoji slijedeće naučavanje:
"Cilj ovog života je
dvostruk: prvi (cilj) je onaj kojega možemo postići vlastitim
nastojanjem i vlastitim vježbama u krepostima uz pomoć Božje
milosti, tj. prikazivati Bogu (osjećaje) srca koje je čisto od svake
okaljanosti aktualnoga grijeha. Ovaj cilj postižemo kad smo savršeni
i na Keritu, tj. skriveni u toj ljubavi o kojoj Mudrac
govori: 'Ljubav pokriva sve pogreške' (Izr 10,12). Bog je želio da
Ilija toliko napreduje kad je rekao: 'Sakrij se na potoku Keritu' (1
Kr 17, 3-4). Drugi pak cilj ovoga života pokazuje nam se kao
čisti Božji dar. Ovaj (drugi) cilj sastoji se u tome da ne samo
poslije smrti nego već u ovome smrtnom životu nekako okusimo u srcu
i u duhu snagu Božje prisutnosti i slatkoću nebeskog života. To
znači piti na potoku ljubavi Božje koju Bog obećaje u riječima: 'Pit
ćeš iz potoka'. U ovom dvostrukom vidu se redovnik treba predati
pustinjačkom i proročkom životu."
Najvjerojatnije krajem
1564. Ivan od sv. Matije odlazi u Salamanku na studij filozofije i
teologije. Izgled sveučilišnog grada sa svim njegovim crkvama i
katedralama, palačama i gospodštinama oduševio ga je. U doba svojeg
najvećeg sjaja, sveučilište u Salmanki odlikovalo se prestižnim
profesorima, velikim brojem studenata iz svih dijelova Španjolske, s
naglaskom na bibilijske i teološke studije i raznim filozofskim
usmjerenjima. Mjerilo se s najslavnijim sveučilištima kao onim u
Bolonji, Parizu i Oxfordu. Ivanovo ime pronalazimo u rezultatima
prijemnog ispita za studij umjetnosti u razdoblju od tri godine.
Školske godine 1567/68 Ivan se upisuje na teologiju.
Doznajemo da se brat
Ivan isticao po svojoj "osobitoj nadarenosti" i zalaganju,
svjedočanstvo poduprto njegovim položajem nadstojnika još kao
studenta. Ova služba podrazumijevala je dnevnu poduku studenata,
obranu javnih teza i rješavanja pritužbi. Mladi karmelićanin je ipak bio nezadovoljan. Da li je to bilo zbog atmosfere na
sveučilištu gdje se promicanje znanja lako pretvorilo u promicanje
sebeljublja, želje za naslovima, uglednim mjestima, promaknućima i
nagradama? Je li tu Ivan počeo primjećivati tvrdoglavu navezanost na
poznate sisteme razmišljanja, i nevoljkost u priznavanju konačne
ograničenosti svih spekulacija? Je li ovo on tražio kad je položio
zavjete? U svakom slučaju, njegovi pogledi išli su u drugom pravcu;
često se bavio mišlju da stupi u kontemplativni red Kartuzijanaca.
Iako se Ivanu dopadao studij, kontemplativni život koji ga je na
prvom mjestu privukao u Karmel sada se borio za prvo
mjesto.
 |
