Svakog jutra vidiš poniznost svećenika, kako ulazi stepenicama k oltaru. On nema uvijek znanja, što bi mogao zadiviti svijet, ali ipak nosi u ustima riječ, koja krijepi svaku dušu. Nema zemaljskoga blaga, što bi ga mogao podijeliti među siromahe, ali u ruci mu darovi nebeski. Možda je njegovo srce rastuženo sa tisuću briga i tuga, možda je pogrdama zasićeno, a ipak je ono izvor iz kojega izvire svima mir i blagoslov; izvor, koji je sam Bog blagoslovio.

Vazda, kad ti pruža Hostiju, govori ustima i srcem divne riječi: "Corpus Christi" - "Tijelo Kristovo!" On ne zna tko si ti; on ti ni imena ne zna, a ni tajne tvoga srca; dosta mu je, da te vidi gdje klečiš pred oltarom, pa odmah razumije, da trebaš Isusa...i on izgovara svete one riječi, koje ti donose mir i blagoslov.

Isus neka čuva tvoju dušu! Siromašna dušo! Što bi bilo od tebe, da moraš sama putovati u vječnu domovinu trnovitim putem, okružena neprijateljima? Vojska paklena, koja ti zasjeda na putu sa svih strana, ne mari da te liši tvojih zasluga i kreposti, da te svu izrani i onako napola mrtvu ili dapače mrtvu prepusti tvojoj sudbini. Znaš i sama, koliko puta tijekom dana bezobzirno navale napasti na vrata tvoga srca.

Jao tebi, ako se u tome času nitko ne nađe da ti pomogne! Ne boj se ipak! Sjeti se ove krasne rečenice: "Jesus custodiat animam tuam!" - "Isus neka čuva dušu tvoju!"

Ti si možda tek odnedavna počeo služiti Gospodu. Istina, početci donose oduševljenje, ali ih snađe gdjekada i malodušje.

Volja se s nekom odvratnošću opire novome jarmu; zle navike, što su postale drugom nam prirodom, opiru se tvrdokorno, kad ih treba skučiti; pomisao na rad usavršavanja samog sebe, koji se tek poslije smrti svršava, djeluje porazno i naopako; spoznaja, da sam ništa, da sam ne mogu ništa, raste sve jače i jače i stavlja na put savršenstva gotovo nepremostivu zapreku malodušja.

Pomisao na prije učinjene odluke, koje u nestalnosti volje nisu ostvarene, boji se da čini nove; možda mi se primjeri o nekim dušama, koje su započele vedra jutra a dokončale večer života strašnom olujom, zasjekli u pamet kao stroga prijetnja...A onda...duboka, nedokučiva tajna milosti predodređenja...nemiri i različite dvojbe u zvanju...Ne boj se ništa, neiskusna, uboga dušo! Čuj svetu riječ misnikovu: "Tijelo Gospodina našega Isusa Krista neka čuva dušu tvoju!" Kad te Isus čuva, zacijelo ćeš se spasiti.

Eto već godine i godine služiš Gospodu; a poteškoće se nisu umanjile, dapače, pričinja ti se, što dalje ideš, da se umnožavaju.

Savršenstvo, za kojim težiš, širi samo utoliko svoje obzorje, ukoliko se primičeš vrhuncu; strasti donose svaki dan nove zapreke, a kreposti ti zadaju nove poteškoće. Nastojanje oko oplemenjivanja duše zahtjeva neprestani rad i borbu; jedan samo dan besposlice dostatan je, da potamni ljepotu; potraje li ta besposlica i dulje, duša će biti tada sve više i više izobličena. Istina, duhovni napredak povećava energiju volje, ali baš ova energija oslabi, ako se istroši u neprestanu novu i žestoku borbu, koja tek dovodi do svetosti.

Na trenutke obuzme te osjećaj malodušja, kad pomišljaš, da je smrt još daleko - da je put borbe još velik. Gubiš tada svaku nadu, da ćeš ikada stići onamo, kamo te Bog tvoj zove i gdje te On čeka.

Siromašna dušo! Napastovana dušo! Utisni si živo u pamet, kad ideš na svetu pričest, one svete riječi: "Neka čuva dušu tvoju!"Ako živom vjerom vjeruješ u Isusa, da je On tvoj čuvar, nestat će sva bojazan tvoje duše.

Kad bi bio tako bogat milostima, da si već postigao stupanj savršenstva koji ti je Bog odredio, moraš ipak otvoreno reći: poteškoće su se povećale, umjesto umanjile. Kojekakve misli obaraju se na tvoju dušu kao kakav orkan, da te posve unište. I ti počinješ tada razmišljati i dvojiti, da li te Bog još ljubi...Duh ti tada potamni, a srce otvrdne...Dozivaš si u pamet grijehe, koje si već često okajao, pred više godina ispovjedio i za njih zadovoljio...Volja se ima boriti protiv raznih poteškoća; dvojbe i spočitavanja izmjenjuju se u duši i nastoje, da omraze molitvu, da oduzmu utjehu svete pričesti, da svako dobro djelo zaodjenu tugom i mrzovoljom. Potamnilo je razumijevanje božanskih stvari, slomljen je plemeniti zanos za kreposti i srce ne kuca više prožeto veselom ljubavlju k Bogu, ono je kao ukočeno; moglo bi se reći da je mrtvo.

Tišina vlada u tebi i oko tebe. Nigdje nitko ni slovca...tu tjeskobnu šutnju prekida jedan glas...Svećenik je to...On možda ne sluti, kakvo je stanje tvoje duše, a ipak veli i tebi: "Corpus Domini nostri Jesu Christi custodiat animam tuam". Ti držiš, da si ostavljen, izgubljen...o ne boj se ništa: Isus te čuva, ti nećeš propasti.

Uboga dušo! Stajao Isus vazda uza te, stanovao u tvome srcu, da te čuva, da te štiti i da te spasi!

Neka te čuva u času, kad strasti hoće da zbace s tebe jaram tvoje budnosti i da te povuku u grijehe, koje mrziš i kojih se toliko bojiš. Neka te čuva, kada vihor nevolja i tuga zavija u tišini tvojega srca i srtaš u pogibao, da te slomi bijes srdžbe i nestrpljivosti. Neka te čuva, kad jednostavno pogled na pogrešku bližnjega uzbudi u tebi zao sud, ili kada osjećaš osjećaj odvratnosti prema bližnjemu, koji prije zaslužuje samilost nego prijekor. Neka te čuva, kada ti oholost šapuće misli taštog samoljublja za ono malo dobra, što u životu činiš; kada te riječi taštine zavedu, da o sebi govoriš, a pri tome dobra djela bližnjega prešućuješ; i onda, kada ti se srce rastuži, ako drugi imaju veći uspjeh, veće priznanje nego ti. Neka te čuva, kada padneš žrtvom nekih strasti, za koje si držao, nakon višegodišnjeg čistog i neporočnog života, da ih je već nestalo iz srca, a onamo one još i sad izjedaju tvoj cvijet, što si ga ogradio i branio trnjem pokorničkih djela; neka te čuva u času nenadanih napadaja neprijatelja čistoće, da cvate u tebi svaka krepost i ljiljan čistoće.

Neka te čuva, kad ti se duh gubi u taštim mislima, kad ti mašta odviše prijanja uza zemaljske stvari, kada ti srce traži ljudsku utjehu, a osjećaj vreba sa zamamljivim podsmjehom.