|
U prošlim vjekovima crkva je bila mjesto, kamo
bi se zaklonili krivci, koje je progonila ljudska pravda. Danas Isus traži
zaklon od zlostavljanja i uznemiravanja ljudi; a jedini hram, gdje se može
zakloniti od povreda, je moje srce. Kakav li je to zločin počinio Isus?
Zločin je Njegov, što nas božanski ljubi...I strasti ljudske nisu Mu mogle
to oprostiti.
Kad On ostaje u zatišju i tmini Svetohraništa,
osjeća zaborav i nemar vrlo velikog broja duša, koje Ga ostavljaju.
Pokazuje li se na oltaru, rastuži Ga neštovanje ljudi bez vjere i s vjerom
mlakom i mlitavom. Ide li ulicama, da nam dijeli blagoslov, da slavi
slavlje, prečesto čuje kletve i proklinjanja, koje Ga sjećaju žalosna
Njegova puta na Kalvariju.
Ali posred svih ovih gorkosti ne ostavlja Ga
nada, da će ipak negdje naći kakav zaklon mira i ljubavi. Ispit će
dragovoljno gorki kalež bezbrojnih boli, koji Ga susreću, samo da u mom
srcu nađe ljubazan doček, kojemu se je nadao. Jedan samo sat ljubavi može
učiniti da On zaboravi godine boli.
Isus je znao unaprijed, što će Ga stajati
ustanovljenje presvete Euharistije; ali nije klonuo duhom gledajući buduće
oluje, nadao se, da će ipak naći siguran zaklon u luci mojega srca.
Oltar, Svetohranište, pokaznica, crkva nisu li
to samo mjesta, kroz koja prolazi ljubav Kristova? U hramu mojega srca
 želi
se On stalno nastaniti. Kakva li nezahvalnost, ako bih ovdje bio odbijen
ili nedostojno primljen! Zar to ne bi bilo gorko razočaranje?
Činiti tolika čudesa, podnositi tolike žrtve,
trošiti toliku ljubav, da onda vidi, gdje mu se razbijaju ponajljepše nade
o moj grešni nemar!
Dušo moja, promatraj svog Spasitelja, koji
čeka i traži, da nađe ljubazni zaklon u tvojoj duši. Gledaj, u kakvo Ga je
stanje stavila Njegova ljubav!
Na dugom i tegobnom putu iz krila svog
nebeskog Oca u sveti ciborij morao je proći kroz toliko vjekova nezahvalnosti
i grijeha! Putem je izgubio svu svoju izvanjsku slavu, sav izgled moći i
svoje veličine; sada je samo mala čestica, koju može potresti dah malog
djeteta ili uzdah čovjeka na umoru. Tako se je poništio, da se sakrio pod
slabe prilike kruha. On se je spustio upravo do krajnje nevolje; i evo
sada kuca na vratima tvoga srca da dobije zaklon.
O Isuse vidim Te...da, vidim Te...Slomljen i
umoran sjediš na vratima moga srca i čekaš da Ti otvorim...Ah, moj
ljubljeni Isuse: quaerens me sedisti lassus...Tantus labor non sit cassus
- tražeći mene sjedio si trudan...toliki napor ne daj da bude uzaludan!
Katkada mi moja duhovna lijenost prišapne pod
raznim izgovorima, da propustim svetu pričest: moja nedostojnost... svagdanje nesavršenosti... strah da dolazim samo iz
običaja...bojazan, da ću po čestom primanju izgubiti dostojno
počitanje...i onda...Isus, koji nalazi ljage i na istim anđelima
nebeskim...a i svagdanje me brige i muke odviše rastresaju...i onda...
Ipak Isus svakako hoće da uđe. On moli, On
prosi, da, On zaklinje, da Mu se otvori; On govori najnježnije, najmilije;
On se pričinja putnikom izmorenim od duga putovanja i kazuje, kako su Ga
već mnogi ljudi odbacili: On obećava veliko blago svoga neba, a ne traži
od mene ništa drugo, već samo jedan zaklon...
Dušo moja, kako ćeš Ga još dugo pustiti da
čeka?
Probudi se! I ako Ga već nećeš drage volje
primiti, primi Ga barem iz sažaljenja!
O, Isuse, ljubazni putniče ljubavi, pustio sam
Te predugo čekati!...Evo, vrata moga srca su otvorena!...Dođi!..Ti dobro znaš, da Ti mogu dati samo kukavan
zaklon; ali Tebi je dobar...i Ti ga hoćeš!...Dođi dakle, ja Ti ga dajem. Dođi sa svim pouzdanjem, neprijatelja nećeš u
njemu naći. Nećeš, istina, u njem vidjeti sjajnosti svoga neba, ali ćeš
naći ljubazan doček jaslica. Dođi! U ovom mome skromnom zaklonu nitko neće
doći rastužiti Tvoje srce: nema tu nikakve psovke, već samo odana ljubav,
samo slatki osjećaji; nikakav poljubac Judin već zagrljaj Magdalenin;
nikakav udarac biča već miline posljednje večere; nikakav križ već
počinak; nikakav hladan grobni kamen, ne, već nježnost srca, koje Te
ljubi. Dođi, o Isuse! Ako si gladan, pripravio sam Ti
već koju krepost! Ako si žedan, prinosim Ti svoje suze. Ako si žalostan,
razveselit ću Te pjesmama svoje vjere. Ako si ranjen, iscjelit ću Te
balzamom svoje ljubavi. Ako si umoran, otpočinut ćeš u mome naručju; ako
trebaš ljubavi...o slatki Isuse, tada bavi u moju dušu iskricu sa svojega
Božanskoga Srca i duša će mi planuti nebeskim plamenom tvojih serafina!...
 |
