Home :::  Kontakt    

(Iskrice ljubavi svetotajstvenom Isusu)

Gustom tamom Getsemanskog vrta povlači se nujno i nijemo blijedi mjesečev sjaj i pada na smrtno izmučeni obraz Isusov...On je vidio kalež Svojih muka...ipak,strpljivo i odano Ga noseći vapi: "Fiat" - budi volja Tvoja!

Sada - pada titravi slabi tračak svjetiljke na Svetohranište...Isus izlazi...blijedi, drhtavi traci svjetiljke osvjetljavaju bijelu priliku kruha...i On opet vidi gorki kalež, što ga čeka!...i tiho...ah tiho opet ponavlja svoj ganutljivi: Fiat!

Onda Mu ga je pružio Otac nebeski...danas Mu ga pružaju mnogi ljudi...da, ja Mu ga pružam!...

Tada je Isus stajao pred višim od Sebe, koji bijaše veći od Njega, s obzirom na Njegovu čovječju narav - a zato je Njegova podložnost i shvatljiva.Danas ima pred Sobom  Svoja stvorenja kojima bi mogao s punim pravom iskazati svu Svoju moć i prezir. Zato nam i ostaje velikom tajnom Njegova poniznost, strpljivost i ljubav Njegova, da On, koliko god Mu se pruža i ponovno pruža žuć i opet žuć, zna samo za mirnu i blagu riječ: "Fiat!"

Onda Mu je kucnuo čas smrti, u kojem se On svojevoljno predao u ruke svojih neprijatelja; danas - naprotiv - vrijeme je života, u kojem se On predaje ljubavi svoje djece.

Tada je dopustio neka pravo trpi - a danas je na vrhuncu Svoga prava: da Ga ljubimo.

Tada mu je odanost diktirala Njegov: "Fiat!" - danas Mu ga ljudska nezahvalnost nameće u usta. Pa ipak opetovano govori isti tihi i strpljivi: "Fiat!" - a uzdiže ga i govori upravo radi mene.

Da, poradi mene!...U svetoj se misi Isus žrtvuje za mene nebeskom Ocu. On Mu žrtvuje nepregledni lanac Svojih boli, koje je podnašao od jaslica sve do smrti na križu; napose Mu prikazuje i žrtvuje gorku smrt i muku Svoju. Sve boli i vapaji, muke i suze, strašno bičevanje i potoci krvi, trnje, čavli i križ, žuć i ocat, strah i smrt nižu se pred očima Ocu nebeskom; sve su to kao glasovi velebnoga koncerta, u kojem moli i vapi za milosrđe i oproštenje. Jaganjac se Božji žrtvuje za mene, Isus umire za mene!...

A ja?...ja stojim pred ovako potresnom dramom pospana srca, mlake duše, rastresena duha...U tom času mislim prije na sve drugo nego na Isusa! Ja razmišljam o mom sićušnom trpljenju, neugodnostima, brigama i mukama; razmišljam o nepravdi meni nanesenoj, a pri tom mi se srce puni težnjom za osvetom. Dopuštam, da teče predragocjena krv Isusova iz svih rana, a i ne mislim pri tom, da je za mene prolivena, te da se njome poslužim za posvećenje moje duše i time si privrijedim neizrecivo blago milosti od beskrajnih Njegovih zasluga. U tom času i ne mislim, da se zahvalim Spasitelju, što je posljednju kap presvete krvi za me prolio...Odlazim iz crkve praznih ruku, prazna srca...a Isus, koji je sasvim nešto drugo očekivao od mene, spusti žalosno Svoju glavu i tiho uzdiše: "Fiat!" A sveta pričest? Moj Bože, kako to žalosno izgleda!...Često sam puta duhom kojekuda rastresen, kada se molim. Dapače i moje vanjsko držanje pokazuje lijenost i neveselost. Spasitelj bi mi rado dao mnoge kreposti..a ja, tako bijedan kako jesam, ne znam ni da molim za njih...a da nisam primio ni najneznatniji djelić milosti...udaljujem se od Isusa; dakle i opet praznih ruku! Zaista! Isus bi mogao imati mnogo razloga da se, razgnjevi pravednim gnjevom na me, ali On se predaje mojoj mlitavosti i ravnodušnosti i opetuje bolno svoj "Fiat!"

Idem u crkvu da molim. Isus se nada, da će iz moje pobožnosti crpiti kakvu utjehu. Siromašni Isus!...možda Mu nitko od prisutnih sate i sate ne posvećuje ni najmanji dokaz pažnje...a za naknadu svemu tome dođem i sam, te se nepristojno vladam spram Njega. Molim se, ali se ne borim protiv rastresenosti; molim se, ali dopuštam da mi oči svugdje naokolo kruže, te nazočni lako zapaze, kako se dugočasim; molim se, a srce moje spava; pjevam s drugima, ali bez čuvstva - glasu manjka izraz ljubavi; križam se, klanjam se, no vjera nema tu svog učenika, jer su to samo mehaničke kretnje i ništa drugo. Moj pogled padne na Svetohranište, ali se zaustavi tek na vratašcima i ne prodire dublje...Kada bih imao dosta živu vjeru, tada bih odmah na prvi pogled upoznao Spasitelja; primijetio bih, kako me bolno i sažalno gleda, kao da želi isprositi od mene kakav darak - kratku i srdačnu molitvicu...vidio bih, kako svoj pogled pun odricanja podiže prema nebu...čuo bih, kako njegove usne šapuću: "Fiat!"

Spasitelj se obično služi osobitim govorom, koji ne dopire do ušiju, već ga samo srce razumije. Blagi je to i pouzdani glas božanskog prijateljstva, koji me milo pozivlje, svečano mi obećanje daje, slatku utjehu pruža, ali me i blago prekorava...A ja?...Ja ne marim za to i ne pazim na to.

Ovaj glas jasno odzvanja u mojoj savjesti, kada mrmljam i prigovaram kaže mi: Šuti! - Hoću li uskratiti svom uvreditelju pozdrav, prijatnu riječ, tu me glas moli: Govori! Hodam li lijeno, jesam li veoma udaljen od Svetohraništa, taj glas me pozivlje: Dođi k meni! - Hoću li bezrazložno ostati dulje u krevetu iz lijenosti, opominje me: Ustani! - Jesam li pohlepan u jelu i piću, zapovijeda mi: Dosta je! - Podajem li se žalosti poradi mog povrijeđenog samoljublja, dovikuje mi: Hrabro! - Prijanja li moje srce odviše za stvorove, tada mi nalaže: Gledaj gore k nebu! - Pa dok mi tako Spasitelj govori pun mudrosti i ljubavi, nedostojno se hotimice odazivljem ovome glasu.

A On se nikada ne razljuti, ta On se već i onako privikao na zapostavljanje...On opetuje samo mirno i tiho svoj "Fiat!"

Nebeski je otac Božanskom Spasitelju pružio samo jednom gorki kalež...dok ja naprotiv činim to dnevno. Isus mi pruža svaki dan kalež Svoje Krvi, a ja mu dnevno uzvraćam zato kalež moje ravnodušnosti. On mi daruje život, a ja obnavljam Njegovu smrtnu stisku. Teško Ga vrijeđam, a On žalosno odgovara: Bože, budi volja Tvoja!

Kako je to moguće, da si to nisam nikada spočitavao, nikada oćutio nemir? Sramota! Navika, da Isusa vrijeđam i žalostim, posve mi je otupila savjest; postao sam prema Njemu bešćutan i nemilosrdan.

O klanjanja vrijedni moj Spasitelju! Tvojom milošću prosvijetljen i potresen upoznao sam napokon ljepotu i veliku vrijednost Tvoga "Fiat!"...Kako mi se sada sviđa!...kako ga sada ljubim!...Molim Te, daruj mi ga, moj Isuse; pomno ću ga čuvati u ranama moga srca - ah! moje bijedno srce krvari iz tolikih rana...

Dobri Spasitelju, kad god idem na svetu pričest, svaki put utisni na moj jezik Tvoj: "Fiat!"; odsada će on biti stalni refren svih mojih tužaljki. I kad uđeš pod krov moga tijela, tada posveti i ojači svaki kucaj moga srca Tvojim dirljivim: "Neka mi bude!" - tako da ja napokon razumijem ispunjavati klanjanja vrijednu svetu volju Tvoju.

Ostani uvijek kod mene, o Isuse, i govori Ti za mene! Traži li od mene dužnost i poslušnost osobitih žrtava, koje su mojim prirodnim nagnućima dosadne, poduči me tada Tvojim milim: "Fiat!"

Orose li se oči moje suzama poradi nevolja i briga, bolesti i nesreća, tada neka odjekne iz grudiju mojih pjesma mojega: "Fiat!"...i napokon, kad dođe smrt, da zatraži od mene posljednju i najtežu žrtvu mog života, tada, o dobri Spasitelju, uzdrmaj još jednom moje srce, otvori još jednom moje usne za onaj najzadnji i najsvetiji: "Fiat!"