|
Sablažnjiva figura?
Za
vrijeme Pija XII u maloj je vatikanskoj državi nastao nepisan zakon koji
se prozvao "Canalijeva doktrina" (Po kardinalu Nikoli Canaliju). Prema tom
zakonu nitko nije smio biti prisutan za vrijeme papinih šetnji u
Vatikanskim vrtovima. Za vrijeme jedne šetnje pape Ivana jedan ga
protokolski službenik upozori, kako svaki njegov korak neprestano
dalekozorima prate turisti s kupole Petrove crkve. Neka barem zabrani tu
radoznalost gledatelja. Ali Papa će na to: "Pa neka gledaju! Valjda još
vrijedim toliko da me netko pogleda...Ili sam možda ja sablažnjiva osoba?"
"Osjećam se kao kažnjen sjemeništarac"
Ivan XXIII nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No
protokol propisuje da papa jede sam. Papa Roncalli nije se držao toga
protokola i običaja te bi govorio: "Sam za stolom osjećam se kao kažnjen
sjemeništarac!"
Društvo debeljaka
Za
vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti
jednoga svećenika na kome mu se zaustaviše oči. Pristupi mu bliže i reče:
"Vidim, velečasni, da se ni Vi - što se tiče Vaše kružnice - ne šalite. Mi
bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka!"
Običan čovjek
Za
prvih dana, kad je postao Papa, jednom čuje udarce čekića. Stubištem
unutra pope se do te buke.
-
Je li dopušteno?
-Naprijed! - odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom.
Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidjevši Papu
baci se na koljena ne znajući što da reče:
-Sveti Oče, Sveti Oče!
-Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Da li smetam u poslu?
Ostali radnici iz druge sobe zapitaše drugoga:
-S
kim to govoriš?
-S
Papom.
-Ma
hajde tamo, ne šali se!
-Ma
jest, Gospe sveta!
Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:
-Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se
upoznali.
I
poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi
se s radnicima.
Strpi se! Strpi!
Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taizeu, koji je Papi izrazio želju da
vidi kako duh Rimske Crkve, u vanjskim vidicima postaje siromašniji i
evanđeoskiji, Ovan XXIII odgovori: "Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti
sve najedanput!"
Nisam ljubomoran
Čim
je otvorio Koncil, Ivan XXIII je primio promatrače nekatolike. Prije nego
im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit braće iz
Taizea. Starješina i njegov zamjenik glasovite zajednice bili su obučeni u
bijeli habit - boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali
ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne
im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII
ih presječe: "Vi ste u bijelu kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to
ljubomoran." Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na
sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron.
Pokaza se jednak brat s braćom.
Sovjetski ambasador
Na
račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom
diplomatskom primanju u Parizu sastao se slučajno licem u lice s ruskim
ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu
nuncij Roncalli: "Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo
nešto zajedničko. Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli.
Nato će Nuncij ljubazno:"Obojica smo približne težine i prilično okrugli!"
Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo urazgovoru s papinskim
nuncijem.
Jabuka
Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio
odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je donešeno voće na
stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj
inicijativi, nuncij doda: "Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je
opazila da je gola tek kad je pojela jabuku."
Konklave
Prolazeći rimskim ulicama za konklave,čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj
je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća:
"Bože moj, što je debeo!"
kardinal se okrene i reče joj:
"Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!"
Poglavarica Duha Svetoga
Za
vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko
sestara i to ovako:
"Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga."
(mislila je Reda Duha Svetoga)
Papa joj se Ivan XXIII slatko nasmiješi i ovako našali:
"Blago Vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!"
Evine kćeri
Jednom prilikom primio je Ivan XXIII veliku skupinu djevojaka, članica
Katoličke Akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:
"Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti
glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit ću prisiljen da vam
podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje." U isti čas u dvorani
nasta grobna tišina.
Ah, Jacqueline!
Koji čas prije nego će primiti u audijenciju Predsjednika Kennedya s
njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim
izgledom: "Kako imam osloviti Predsjednikovu ženu?
"Sveti Oče", odgovori monsinjor, "recite joj: Madame Kennedy ili
Madame!..."
"Ah!", uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći
u dvoranu za audijencije Kennedy sa Žaklinom da se predstave, a On
spontano raširi ruke i s jakim osmjehom klikne:
"Ah, Žaklin!"
I
cijela je Amerika odobrila ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Žaklinu
je to bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.
Mali Tomica
Ivan XXIII naredio je odmah poslije izbora za Papu da prostrani vatikanski
vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih.
Jednog dana Pape je tamo sreo dvojicu mališana. Manji je držao za ruku
starijeg. Papa prijateljski upita malog:
-
Kako se zoveš?
-Ja
sam Tomica.
- A
znaš li ti tko sam ja?
-
Ne znam.Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa.
-
Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ?
-
Onda mi pokaži svoje ključeve neba.
Noć
Ciljajući na svoja česta izlaženje iz Vatikana, šaleći se reče: "Vele da
prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću."
Konji i magarci
U
svojoj velikoj skromnosti, mosinjor Roncalli nije mogao vjerovati da je on
dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu
diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek
što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se
primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlin Cocai-a: "Gdje nema konja,
kaskaju magarci."
Budala
Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u
Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to
imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili
njegovom slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: "Koja me budala šalje
tamo?"
No
kako se posramio kad je doznao da je ta "Budala" osobno bio Pio XII.
|
