|
 U našem životu postoje trenutci ispunjeni
utjehom, trenutci unutarnjeg mira što najljepši su darovi Božji, trenuci
kad nam Njegova ljubav dopire do onih dubina duše koje su jedino Njemu
dostupne. A onda ti trenutci prođu i više nemamo ni utjehe ni unutarnjeg
mira. Možda ih je otjerala naša bezumnost, uništila naša sebičnost. No to
nisu jedini razlozi. Katkad i On hoće da neko vrijeme boravimo u tami ne
bismo li kasnije bolje prihvatili veće i snažnije svjetlo. Naša se vjera stavlja na kušnju i pročišćava kako bi samo njegova ljubav i nijedna druga
ispunila našu prazninu. A ta praznina, kad Boga nema u našem životu, ili
kad se tako čini, strašna je bol. Taj osjećaj da nas je Bog napustio jest
bol koja nas najviše raspinje; to je kraj nade, put u očaj, u ništavilo. U
takvim trenucima čini se besmislenim govoriti o Božjoj ljubavi prema nama.
Jer to nam samo povećava bol. Ako znamo da je Bog s nama, mnogo toga
možemo podnijeti, jer bol i patnja će proći, a radost i mir se vratiti. Ali
ako Bog nije prisutan ili ako osjećamo da smo odbijeni... to je strašan
teret, prevelik da bi ga podnio čovjekov duh. Preostaje nam samo molitva:
»Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22, 1). U tom je trenu
molitva iz psalma bila molitva Kristova, a u njoj se govori o beznadnom
doživljaju napuštenosti, što je za njega bila najveća patnja. Kako je on
koji je Bog mogao imati takav osjećaj napuštenosti i praznine, to mi ne
znamo. Možemo o tome samo razmišljati u tihoj molitvi. A ako budemo
pozvani da i mi proživimo to isto, i ako nam se od misli i riječi poveća
bol i još više smete duh, onda ćemo svakako biti u jedinstvu s njim.
Trenutak njegove i trenutak naše najveće tame, jedna je tama. Tu tamu
osvjetljava njegovo svjetlo, ne naše, ali je dano nama da bude naš mir. |
