|
"I Riječ je postala tijelom". Taj misterij postao je istina u
Betlehemskoj štali. Ali on se ispunio i u jednom drugom obliku: "Onaj koji
jede moje tijelo i pije moju krv posjeduje vječni život."
Spasitelj, znajući da jesmo i da ostajemo ljudi koji svaki
dan vode bitku sa svojim zlim sklonostima, na uistinu božanski način
dolazi u pomoć našem čovještvu. Kao što naše puteno tijelo treba
svakodnevni kruh, tako božanski život u nama traži bez prestanka
obnavljanu hranu. "Evo kruh živi koji je s nebesa sišao". U onome koji ga
uistinu prima kao svoju h ranu ispunja se svaki dan misterij Božića, Utjelovljenje
Riječi. Nema sigurnijeg puta da se ostane jedno s Bogom i da se ukorijeni
svakog dana sve jače i sve dublje u mistično Kristovo Tijelo.
Dobro znamo da mnogima ovaj izbor izgleda previše radikalan.
On u stvari za većinu uključuje potpunu preobrazbu ponašanja i unutarnjeg
života. Ali baš je potrebno da bude tako. Znači li da se mnogo zahtijeva
ako se traži da pustimo da u nas uđe Euharistija tako da konačno Gospodin
preobrazi naš život u svoj?
Gubi se mnogo vremena na beskorisna čitanja, provodi se život
po kavanama, u brbljanju na uglovima ulica, u svim zabavama u kojima se
rasipaju vrijeme i snage. Ne bi li zaista bilo moguće da se rezervira
jedan sat ujutro da se saberemo umjesto da se zabavljamo, da okupimo snage
umjesto da se iscrpljujemo, da bismo bili spremni za suočavanje s dnevnim
zadacima?
Ali jasno, taj sat ne bi bio dovoljan. On bi dao čitavom
našem danu njegov pravi smisao, i ne bismo se više mogli zapustiti čak ni
na trenutak.
Ne može se umaći prosuđivanju onoga s kojim se susrećemo
svaki dan. Čak kad nijedna riječ nije izmijenjena, u ponašanju drugih,
opažamo ono što jesmo mi sami. Pokušavamo se prilagoditi svojoj okolini, i
ako to ne uspijemo, zajednički život postaje patnja. Isto je tako u
dnevnim odnosima sa Spasiteljem. Zato što postaje svaki dan sve
osjetljiviji na ono što se Njemu sviđa ili Mu se ne sviđa, onaj koji je
nekada bio lako zadovoljan sam sa sobom od sada sve vidi pod drugim
svjetlom. On opaža mnogo ružnih strana, i ispravlja ih onoliko koliko je
to moguće. On otkriva mnoge stvari koje ne može procijeniti ni lijepima ni
dobrima i za koje je međutim teško pronaći lijek. Tako on sasvim polako
postaje manji i ponizniji, strpljiviji, više oprašta trun u oku svoga
bližnjega jer je dovoljno zauzet jednom od greda u svom oku. Tada on uči
da sam sebe podnosi neumitnoj svjetlosti Božjeg prisustva, da se prepusti
Božjem milosrđu koje konačno pobjeđuje nad onime što omalovažava njegove
snage. Dugačak je put koji vodi od samodopadnosti "dobrog katolika" koji
"ispunjava svoje dužnosti", čita "dobre novine", glasa "pošteno", itd., a
ostalo čini kako mu se sviđa, pa sve do prepuštanja u Božje ruke, u
djetinjoj jednostavnosti i poniznosti carinika. Ali onaj koji je jednom
zakoračio na taj put neće se više vratiti nazad.
Tako se sinovski život u Bogu sastoji u tome da se odjednom
postane malen i velik. Živjeti od Euharistije prisiljava nas da potpuno
izađemo iz uskih granica našeg osobnog života da bismo se ukorijenili i da
bismo rasli u svim dimenzijama Kristova života. Tko posjećuje Gospodina u
njegovoj kući neće uvijek govoriti o svojoj vlastitoj osobi, niti o svojim
poslovima, već će se zanimati najprije za Božje stvari. Sudjelovati svakog
dana u Svetoj žrtvi odvlači nas kao bez našeg znanja u tok života Crkve.
Molitva i obredi na oltaru tokom liturgijskog ciklusa, pokazuju nam
povijest spasenja i stalno nam omogućuju njeno sve dublje poimanje.
Žrtveni nas čin stalno sve više prožima središnjim misterijem naše vjere,
glavnim pokretačem svjetske povijesti, misterijem Utjelovljenja i
Otkupljenja. Kako bismo mogli prisustvovati Svetoj žrtvi s otvorenim duhom
i srcem a da nismo prožeti njenim konačnim ciljem, a da nismo obuzeti
željom da uronimo svoj mali osobni život u veliko Otkupiteljevo djelo?
 |
