Home Home :::  Kontakt    

   Nekoliko mjeseci nakon početka ratnih operacija Nijemci su okupirali Nizozemsku i počeli s progonima Židova. Život sestre Benedikte bio je u opasnosti. Karmel u Echtu pregovarao je s karmelom Le Paquier u blizini Freiburga za njezin premještaj u Švicarsku.

Čim je dobila pristanak karmela Le Paquier ona zatraži vizu za Švicarsku. Priopćeno joj je da mora osobno doći u ured Gestapoa u Mastricht. U uredu pozdravlja činovnike ne uobičajenim "Heil Hitler!" već s kršćanskim pozdravom: "Gelobt sei Jesus Christus!" Na taj neočekivani pozdrav lica činovnika ostala su tupa od zaprepaštenja. Benedikta poslije govori svojoj poglavarici da je morala ovako nastupiti jer joj je bilo jasno "da se ovdje ne radi samo o politici, nego o iskonskoj borbi između Krista i Lucifera" (TR,208).

Mjeseci su prolazili, a sestra Benedikta još nije imala vize u svojim rukama. U tom očekivanju ona je nastavljala svoju studiju o sv. Ivanu od Križa. "Ja sam" - piše ona jednoj sestri u Köln - "tako zadubljena u sv. Ivana od Križa da mi je sve drugo indiferentno" (TR, 211).

Međutim položaj Židova u Nizozemskoj postajao je sve teži. Došlo je do konflikta između nacističke vlasti u Nizozemskoj i nizozemskog episkopata. Kad protest protiv židovskih progona nije uspio, napisali su nizozemski biskupi pastirsko pismo koje se 26. srpnja 1942. pročitalo u svim crkvama. Pismo je imalo neočekivane i teške posljedice: 2. kolovoza izdana je naredba da se svi nearijevski katolici u Nizozemskoj uhite.

Karmel u Echtu nije ništa znao o toj naredbi sve do poslijepodneva toga dana. U 5 sati poslijepodne dođoše dva SS - časnika s nalogom da sestra Stein mora za pet minuta napustiti samostan. Sva nastojanja da se naredba izmijeni ostala su bezuspješna. Nakon pola sata Benedikta je izišla iz samostana sa svojom sestrom Rozom koja je kao trećoretkinja živjela u karmelu Echt. Automobil SS- časnika odvezao je sestre do mjesne uprave u Roer-mund, zatim u Amersfoort i konačno u Westerbork. Oni su razgovarali sa sestrom Benediktom koja je "tihim i mirnim glasom" davala podatke o svom putu i životu u logoru ali se nije tužila ni na što. Bila je sretna da i u logoru može nositi svoje redovničko odijelo i da ima cijeli dan vremena za molitvu.

I jedan drugi gospodin koji je bio u prilici razgovarati s njom ističe njen mir i sabranost. Njezine oproštajne riječi s njim bile su: "Što god se dogodi, ja sam na sve spremna. Isus je i ovdje među nama" (TR, 227)

Jedan židovski trgovac, Julius Marcan, koji je imao sreću izbjeći deportaciji smrti, priča o sestri Benedikti ovo: "Među zatvorenicima koji su 5. kolovoza stigli u logor upadala je u oči sestra Benedikta sa svojim velikim mirom i hladnokrvnošću. Očaj u logoru i uzbuđenje novih zatvorenika bilo je neopisivo. Sestra Benedikta obilazila je tješeći, pomažući, umirujući poput anđela. Mnoge majke, gotovo blizu ludila, nisu se već danima brinule za svoju djecu predavši se potpuno tupom očaju. Sestra Benedikta preuzela je odmah brigu za siromašne mališane, prala ih, češljala, brinula se za hranu i njegu. Dok je u logoru boravila, razvila je živu aktivnost ljubavi tako da su je svi gledali s udivljenjem." (TR, 228)

Gospođa Bromberg, koja je sa mužem i djecom također bila u logoru svjedoči o njoj: "Velika razlika između Edithe Stein i drugih sestara bila je u njezinoj šutljivosti...ona nije gotovo nikako govorila, samo je pogledavala često na svoju sestru Rozu s izrazom neizrecive tuge...mislim da je predviđala što čeka nju i ostale ljude...Čitava njezina vanjština budila je meni još jednu misao, kad je u duhu predstavim samoj sebi, kako sjedi u baraci - Pietà bez Krista." (TR, 256)

Ali ona nije bila bez Krista: Krist i Njegov križ bili su u njezinoj duši, kako svjedoči kratko pismo što ga je iz logora napisala sestrama  u Echt: "Ja sam zadovoljna. Scientia Crucis može se steći samo kad počnemo križ duboko osijećati. Ja sam bila o tom od prvog časa osvjedočena i od srca sam rekla: Ave Crux, spes unica."

Na vrh