Home :::  Kontakt    

   Iza postulature od šest mjeseci, 15. travnja 1934. primila je Edith odijelo karmelskog reda i dobila novo ime: Teresia Benedicta a Cruce. Sva intelektualna elita Kölna i zastupnici svih redova, mnogi sveučilišni profesori, zastupnice ženskih katoličkih organizacija, veliki broj bivših Edithinih studentica i učenica prisustvovali su uzbudljivoj ceremoniji oblačenja.

Filozof Petar Wust, profesor u Münsteru, koji je prisustvovao svečanosti opisao je u Kölnische Volkszeitung svoje dojmove: "Zadivljeni i kao omamljeni pratili smo kod ove svečanosti oblačenja pojedine etape liturgijskog puta do one uzbudljive završne scene, kad je mlada novakinja, za vrijeme pjevanja Veni Creator Spiritus, svoje susestre po redu zagrlila, a onda, u njihovoj sredini, pošla lagano iz svijeta u kor kao sestra Benedikta...Dugo smo još stajali tu pred rešetkama klauzure i razmišljali o dugom i tako simboličnom putu što ga je ova novakinja prošla, od Husserla preko Tome dovde, da, dovde...A tada nas ozbiljnost samostanskog pravila opomenu na definitivni oproštaj, i naši se putevi rastaviše oštro i neumoljivo - iz svijeta - u svijet."

Na Uskrs, 21. travnja, godinu dana iza oblačenja, položila je sestra Benedikta svoje prve zavjete. Kad ju je toga dana jedna mlada postulantica upitala povjerljivo: "Kako Vam je sada pri duši?, ona je dala ovaj misteriozni odgovor: "Kao zaručnica Janjeta." Biti zaručnica Kristova - to je bilo savršeno ispunjenje  čežnje njezinog ženskog bića: u ljubavi predati čitavo svoje biće, tijelo i dušu, ljubljenom biću - Bogu. Zato je i stupila u karmel. I zato ta riječ -"zaručnica Kristova" - nije bila za nju samo prazna fraza, nego tajanstvena, ali prava stvarnost, koju je ona u svojoj duši duboko proživljavala. Ta stvarnost bila je: divna harmonija čežnje njezine ženske duše za ljubavlju i božanskom milošću, koja ju je izabrala za najvišu ljubav. I zato je u dubini svoga bića bila sretna. Ta je sreća odsijevala i na njezinom licu. Jedna prijateljica, koja ju je nekoliko dana iza zavjetovanja posjetila, kaže: "Nezaboravan mi je izraz njezinog lica, koje je sjalo od sreće, i uopće njezin mladenački izgled u sedmici zavjetovanja. Mislim da je izgledala dvadeset godina mlađa, i bila sam duboko ganuta njezinom srećom. Mora da je izvanredne milosti od Boga primila - kao sveci."

Ali izraz "zaručnica Janjeta", što ga je sestra Benedikta upotrijebila da označi svoje duševno stanje, odaje njezinu spremnost za patnje i žrtve. Ona je htjela biti slična svom zaručniku, koji je kao nevino janje uzeo sve grijehe svijeta na se i svojom mukom i smrću na križu dao zadovoljštinu Bogu za grešno čovječanstvo. 

U jednom članku "Uvrštenje žene u Corpus Christi Mysticum" kaže da je sponsa Christi pomoćnica Kristova u Njegovu djelu otkupljenja. "Potpuna predanost čitavog njezinog bića i života jest život i djelovanje s Kristom, a to znači trpljenje i umiranje s Kristom, umiranje onom strašnom smrću, iz koje izvire život milosti za čovječanstvo. I tako postaje život zaručnice Kristove nadnaravno materinstvo za čitavo otkupljeno čovječanstvo, bez obzira da li ona sama neposredno radi na spasenju duša ili samo svojim žrtvama proizvodi plodove milosti, o kojima ni ona sama, a možda nijedan čovjek ništa ne zna."

Prvog svibnja 1938. položila je svečane zavjete. Obredi tog zavjetovanja simbolizirali su njezinu definitivnu i potpunu predanost Kristu: crni veo preko glave - simbol žrtve, vijenac bijelih ruža na glavi - simbol zaručnice Kristove, prostracija u obliku križa pred oltarom - simbol njezine mistične smrti svijetu i sebi. Odsada je ona postala definitivno zaručnica Raspetoga. Križ njezinog zaručnika postao je u potpunosti sastavni dio njezinog imena: Teresia Benedicta a Cruce. Ali njezin zaručnik htio ju je izjednačiti sa sobom, jer ljubav traži izjednačenje, a  ako ga nema, ona ga stvara. On je htio da Njegova zaručnica ne nosi križ samo u imenu, nego kao i On, na sebi. Sestra Benedikta nije trebala dugo čekati na to.

U Njemačkoj nastali su crni dani Hitlerove i nacističke tiranije. Tu tiraniju su osjetili napose Židovi. Početkom studenog val antisemitizma zapljusnu cijelu Njemačku: Židove počeše javno zlostavljati, ubijati, njihove radnje pljačkati, sinagoge paliti.

Kako su se te neshvatljive brutalnosti morale dojmiti sestre Benedikte, koja je toliko ljubila svoj narod. Benedikta je uskliknula: "To je sjena križa, koja pada na moj narod. O, kad bi on to samo uvidio! To je ispunjenje prokletstva, što ga je moj narod na sebe izazvao. Kain se mora progoniti, ali jao, tko se dotakne Kaina. Jao, kad osveta Božja za ovo što se na Židovima događa dođe na ovaj grad i na ovu zemlju!"

Bilo je jasno da je život sestre Benedikte bio u opasnosti, a njezina nazočnost u samostanu opasna za druge sestre. Zato se trebalo pobrinuti za njezin premještaj u neki samostan izvan Njemačke. Karmel u Echtu (Nizozemska) pokaza se pripravnim primiti sestru Benediktu. Na Silvestrovo 1938. oprostila se teška srca sa sestrama u Kölnu i navečer istoga dana stigla u Echt. Bila je dosta raspoložena. "Crte njezinog lica odavale su duboku ozbiljnost, koja se osobito te večeri isticala, a koja se tumačila njezinim bolnim rastankom s dragim karmelom u Kölnu" (TR, 196).

Ali ta ozbiljnost sestre Benedikte dolazila je iz dubokog osvjedočenja da je njezin rastanak s domovinom i s onima koje je tamo morala ostaviti početak patnji: križ, koji joj je Krist u svojoj tajanstvenoj ljubavi već rezervirao.

A ona je sama išla ususret križu. Tri mjeseca nakon svoga dolaska u Echt, napisala je svojoj poglavarici ovu molbu: "Draga Majko, molim Vas za dozvolu da se prikažem Srcu Isusovu kao žrtva za pravi mir: da se vlast Antikristova sruši, ako je moguće bez novog svjetskog rata, i da se novi poredak mogne uspostaviti. Željela bih to još danas jer je već dvanaesti sat. Znam da nisam ništa, ali Isus to hoće, i On će sigurno u ovim danima još mnoge druge na to pozvati. Nedjelja Muke, 26.3. 1939." (TR,223)

Na vrh