|
|
|
Zaručnica:
I
Ah, gdje se sakri, mili,
Dok mene plač i zlo na ništa svode?
Ko jelen u čas tili
Ti rani me i ode,
I krik moj tebi srca ne probode. |
|
|
II
O, pastiri, idite
I pasite po gori stada
svoja,
Recite, kad vidite
Kog ljubi duša moja,
Da venem, ginem, mrem od
nespokoja. |
|
 |
|
 |
|
III
Tražeći dragu ljubav
Brda i doli imam na
domaku.
Ne berući cvijet ubav,
Zvijer prezirući svaku
Probit ću granice i
stražu jaku.
|
|
|
|
Stvorovima:
IV
Šume gustog drveća,
Što moj vas dragi tu
rukom postavi;
O, sagu šarnog cvijeća
Na zelenoj postavi,
Kazujte što sve vam
lijepa ostavi. |
|
 |
|
 |
|
Stvorovi:
V
On raznoseć milinu
Šumama prođe raskošan
dobrotom;
Gled lije mu vedrinu:
Lik njegov sve je po tom
Neprolaznom zaodio
krasotom. |
|
|
Zaručnica:
VI
Ah, tko da me izliječi?
Odluči jednom istinski se
dati!
O drugima nj riječi:
Nemoj mi više slati
Poslanstva koja ne želim
primati! |
|
 |
|
 |
|
VII
Tko sit te sretan ljubi
O sto me tvojih ljepota
on uči;
Al mene živu ubi,
Rane mi podvostruči,
Jer tepajući mi, tek,
nešto poruči. |
|
|
|
VIII
Kako se
nećeš strti,
Živote,
tu gdje samo otrov primaš?
Dosta
strelica smrti
U
njedrima već imaš
Tim što
o njem jasnim znanjem začimaš. |
|
 |
|
 |
|
IX
Kad si jednom ranio
Ovo srce, ozdravi ga
jednako!
Što li si nakanio:
Napustiti plijen tako,
Prem ukrasti ga nije bilo
lako? |
|
|
X
Tjeskobe mi ublaži
Što ne može ih zgasit
ništa ino;
Očima se pokaži,
Jer ti si svjetlo njino
I za tebe ih otvaram
jedino. |
|
 |
| |
|
Na vrh |
|
