Home :::  Kontakt    

Razigrana mudrost

Taj izraz pristaje biblijskom pojmu "mudrost". Naime, u Svetom Pismu mudrost u personificiranom obliku za sebe kaže da se igrala pred Bogom dok je On stvarao svijet. "Igrala sam po tlu njegove zemlje i moja su radost djeca čovječja" (Izr 8,31).Pustinjska mudrost je doista razigrana, vedra i duhovita. Za razliku od apstraktnih pojmova mudroslovaca koji nas prisiljavaju da naprežemo svoj um do iznemoglosti, pustinjski oci u dvije, tri riječi rekli bi mnogo i često uz to izmamili osmjeh. Dakako da je u tom tonu njihov sugovornik lakše ponio u svoje srce pouku kao dar dobrohotnosti. Kad je mudrost duhovita, lakše se pamti!

Neki je starac govorio: "Ako svinjama i braći date sve što požele, imat ćete dobre svinje, a lošu braću.

Neki se novak ispričavao: "Danas svi tako čine." Učitelj mu nato odgovori: "Sve mane kada prijeđu u modu, postanu kreposti."

Mnogi su pustinjaci željeli jednostavno i vedro izraziti ono što je u čovjeku. Jedan pustinjak iz naseobine Skitija veoma se bojao smrti, premda je bio veoma pobožan. Kad je zatražio savjet od susjednoga pustinjaka, on mu reče: "Zar postoji velika razlika između grobne jame i zahoda? Ne. Kad se mora, mora se."

Neki nezadovoljni monah neprestano se tužio na svoj život. Jednom mu otac Besarion reče: "Možda je život nezadovoljan s tobom. On voli živjeti s onim koji ga hoće.

Drugom nekom koji se uvijek žalio, reče otac Makarije: "Ako si nesretan, pomisli na žirafu s upalom grla i na stonogu s kurjim očima."

Otac Sisoes, slušajući aleksandrijske teologe, reče: "Da je Bog zadužio teologe da napišu deset zapovjedi, imali bi ih tisuću.

Neki se starac, videći psa, domisli: "Pas ima tolike prijatelje jer maše repom, a ne jezikom.

Mnogo je zvanih, malo nasmijanih

Postupak uvođenja mladih novaka u duhovni život bio je pridržan samo iskusnim pustinjacima. Znajući da svaki čovjek nosi u sebi nešto posebno i da je svaki čovjek tajna, oni su svojim iskušenicima pristupali jednostavno, bratski, očinski, s puno domišljatosti. Kad je u pustinju došao mladi obraćenik, upita svoga pustinjaka: "Oče, moram li sada posve napustiti svijet?" "Ne boj se", reče mu starac, "ako tvoj život bude zaista kršćanski, svijet će napustiti tebe"

Drugi je mladić pobjegao u pustinju. Njegova je rodbina za njim poslala sljedeću poruku: "Vrati se kući. Ne teži za nemogućim. Jedina prava vrijednost je obitelj." Na kraju poruke pisalo je: "Kad se odlučiš vratiti, javi nam jer smo iznajmili tvoju sobu."

Kad je otac Besarion krenuo u pustinju, ismjehivali su ga seoski mladići: "Kamo ćeš, Besarione, nisi li čuo da je đavao mrtav?" Nato im on uzvrati: "Onda primite moju sućut, jadni sirotani."

Otac učitelj uvede novaka u ćeliju u kojoj će živjeti. Da bi ga ispunio svetim osjećajima, reče: "U ovoj su ćeliji spavali slavni oci: Pambo, Sioses, Arhint, Deodat, Klement i Prosdokim." Iznenađeni novak se začudi: "Nevjerojatno. Toliko staraca u ovoj maloj ćeliji."

Drugi jedan, došavši u skitijski strogi samostan, promotri svoju ćeliju. 

Učitelj mu reče: "Naravno, morat ćeš napraviti krevet." 

"Svakako, oče" 

"Onda izvoli uzeti četiri daske, čavle i čekić."

Jednoga dana neki mladi brat upita svoga duhovnog oca: 

"Oče, ne razumijem dobro razliku između prikazanja i žrtve."  

"Protumačit ću ti to u priči. Jednoga dana šetali kokoš i svinja po dvorištu farme. Kad su prolazili pokraj kuhinje, primijeti kokoš: 'Po mirisu bih rekla da kuhaju pršut s jajima. Kako vidiš, sudbina nam je ista.' 

'Ne', primijeti svinja, "kod tebe se radi samo o prikazanju, a za mene je to prava žrtva.'"

Razum ili srce?

Kao što sv. papa Grgur govori za sv. Benedikta da je napustio svijet "hotimice nepoučen i mudro neobrazovan", tako možemo reći za većinu egipatskih monaha koji su bili neškolovani, ali su srcem prodirali u neiscrpne dubine Božje mudrosti. Ipak, dok su u dugim bezličnim pustinjskim danima zaokupljali svoje misli biblijskim retcima, znala se potkrasti bezazlena naivnost koja je duhovitošću još ljepšom učinila duhovnost.

Neki se pustinjak povjerio svom duhovniku: 

"Ponekad se uznemirim pitajući se što je radio Noa okružen nepreglednim morem?" 

"Vjerojatno je lovio ribe", bezazleno odgovori duhovnik. 

"Upravo mi to predstavlja poteškoću, kako je mogao loviti ribe samo s dva crva?"

Jednoga dana pristupi ocu Izaiji poglavica nekoga domorodačkog plemena sa željom da se krsti. "Obradovao si me", reče otac Izaija, "ali ti imaš dvije žene i trebao bi se najprije odreći jedne." 

"Odreći ću se istoga trenutka kad mi navedeš barem jedan redak iz Svetoga pisma gdje se osuđuje bigamija." Otac Izaija spremno odgovori: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara."

Prvi egipatski monasi nisu bili osobito školovani, uglavnom su znali obrađivati zemlju. Jedan od njih posjeti svoga duhovnika i reče: "Oče, počeo sam sumnjati u istinitost Evanđelja." 

"Kako to?", upita otac. 

"U Lk 14,18 piše da se jedan uzvanik, pozvan na svadbu, ispričavao govoreći: 'Njivu sam kupio i valja mi poći i pogledati je'". 

"Što je tu čudno?"  

"Nemoguće da bi netko kupio posjed prije negoli ga je vidio."

Prodavači vedrine

Osim onih koji su dolazili u pustinju sa svojim problemima tražeći da ih podijele s nekim svetim isposnikom, osim onih koje je u pustinju dovodio zanos i divljenje prema svetom životu, bilo je mnogo onih koji su dolazili po tračak spontane vedrine. Oni su barem nakratko željeli zamijeniti sumornu, zamršenu svakodnevicu, odložiti načas svoje ozbiljne, svetačke i učene maske i dati si oduška među velikanima duha.

Jednom neki čovjek donio pustinjaku pismo slijedećeg sadržaja: "Oče, čini mi se da žele mog muža strpati u ludnicu pa ga šaljem tebi."

Na vratima seoske crkve neki je prosjak prosio. Jednom ga je opat izgrdio: "Kako te nije stid? Prošli si mjesec bio slijep, a sada si hrom." - "Ne ljuti se, oče, već se raduj. Bog mi je vratio vid, a meni su se od uzbuđenja oduzele noge."

Na rubovima skitijske pustinje postojao je samostan pokraj kojega su prolazile karavane. Jednoga jutra monasi pronađu pokraj ulaznih vratiju košaricu s malim crnim novorođenčetom kojeg su vjerovatno ostavili Etiopljani. Braća zahvalno prime dijete i pobrinu se za njega. Ali jednoga dana primijeti jedan od njih:

"Braćo, sada je nužno da netko od nas nabrzinu nauči govoriti etiopski."

"Zašto?", čudeći se upitaju braća.

"Zato jer će dijete domalo navršiti godinu dana i počet će govoriti, a nitko od nas ne pozna njegov jezik."

Mnogi su pustinjski oci bili dugovječni. Kad je oca Izaiju za stoti rođendan posjetio neki monah, on mu reče:

"Došao sam, oče, s tobom podijeliti radost tolikih godina i nadam se dogodine s tobom proslaviti tvoj sto i prvi rođendan."

"Nadam se i ja", odgovori starac, "jer mi izgledaš dobrog zdravlja."

Drugi je neki pustinjski starina odlučio radosno proslaviti devedeseti rođendan i poželio je sebi spremiti za jelo volovski jezik. Potom se  ipak predomislio: "Zašto da jedem nešto što je bilo u životinjskim ustima? Bolje će biti da spremim dva jaja na oko."

Kad je otac Atanazije već bio na samrti, liječnik ga je pregledao i ustanovio da ne boluje ni od čega.

"Tim bolje, umrijet ću zdrav", reče starac.