Ivan od Križa o smrti

Poznato je da dva pogleda donose smrt čovjeku, koji je nesposoban da podnese njihovu žestinu i djelovanje; jedan je pogled na zmaja baziliska, na koji se, kažu, odmah umire; a drugi je pogled na Boga. No vrlo su različiti uzroci, jer jedan usmrćuje velikim otrovom, a drugi savršenim zdravljem i neizmjernim dobrom slave. Stoga se ne treba čuditi da bi duša htjela umrijeti od pogleda na ljepotu Božju, da bi Boga zauvijek uživala; jer kad bi imala samo predosjećaj uzvišene Božje ljepote, željela bi ne samo jednu smrt, kako ovdje želi, nego bi s velikim veseljem podnijela tisuću najokrutnijih smr "Izvučenu iz bare zloće, vodit ću je k tebi, Oče" (Ivan od Križa, o Trojstvu) ti samo da je vidi za najkraći časak; i nakon što ju je vidjela željela bi pretrpjeti još toliko smrti da je ponovno vidi, pa i za tako kratko vrijeme. Da se bolje protumači ovaj stih, treba reći da duša ovdje govori uvjetno kad kaže neka je satre pogled na njegovu ljepotu, pretpostavivši naime da se ona ne može vidjeti a da se ne umre, a ako bi to moglo biti, ne bi tražila da bude satrvena, jer je nesavršenost naravi tražiti smrt; ali kad ovaj kvarljivi život ne može stati skupa s nepokvarljivim Božjim životom kaže: Neka me satre...

Ovu nauku tumači sveti Pavao Korinćanima i kaže: Mi se ne želimo svući, nego na ovo obući drugo, tako da život proguta ono što je smrtno (2 Kor 5,4), a to znači: Ne želimo se lišiti tijela, nego obući se slavom. Ali, videći da se ne može živjeti istodobno u slavi i u smrtnom tijelu, on kaže Filipljanima da žudi biti razriješen i biti s Kristom (Fil 1,23). No, ovdje se pojavljuje jedna sumnja, a ta je: Zašto su se u staro doba sinovi Izraelovi klonili da vide Boga bojeći se da će umrijeti, kako se vidi iz riječi koje je Manoah rekao svojoj ženi (Suci 13,22), a ovdje ova duša žudi za tim da vidjevši Boga umre? Na ovu sumnju se odgovara da se je to događalo zbog dvaju razloga: prvo, jer ljudi onoga vremena, koliko god bi umrli u Božjoj milosti, nisu mogli Boga vidjeti do Kristova dolaska, te im je mnogo bolje bilo živjeti u tijelu umnažajući zasluge i uživajući naravni život, negoli dugo stajati u limbu bez zasluživanja i trpeći mrak i duhovnu Božju odsutnost. Zbog toga su onda smatrali velikom prednošću živjeti mnogo godina.

Drugi razlog jest što oni nisu bili dosta jaki u ljubavi niti dosta blizu Boga za taj učinak, pa je prevladao strah od smrti nad željom da vide Boga. No sada, u zakonu milosti, pošto duša nakon tjelesne smrti može vidjeti Boga, mudrije je htjeti malo živjeti da se dospije vidjeti Boga: a kad bi bilo i drukčije, duša koja ljubi Boga ne bi se bojala njegova pogleda, jer prava ljubav prima sve, bilo ugodno, bilo neugodno, pa i kazne, uvijek prihvaćajući svaku stvar jednakom vedrinom, pače i s radošću i s užitkom, što god dolazi od Ljubljenog; savršena, naime, ljubav isključuje strah, kako kaže sveti Ivan (1 Iv 4,18). Za dušu koja ljubi ne može smrt biti gorka, jer u njoj nalazi sve ljubavne užitke i slasti; niti joj može biti žalosno spominjati se smrti, jer je spomen na nju vezan uz radost; niti joj smrt može biti teška i mučna, jer je svršetak svih tjelesnih nevolja i početak svakog dobra. Smatra je prijateljicom i zaručnicom, veseleći se na njen spomen kao da se radi o vjenčanju, jer duša žudi da dođe ona posljednja ura više negoli što zemaljski kraljevi i knezovi žude za kraljevstvima i za kneževinama. O takvoj smrti Mudrac kaže:

O smrti, odluka je tvoja dobrodošla

čovjeku ubogu i bez snage. (Sir 41,2)

pa ako je za onoga koji je siromašan na zemlji smrt dobra, premda neće doskočiti njegovim potrebama nego će ga još lišiti i onoga što ima, koliko li će njezina odluka biti više dobrodošla duši koja žudi za ljubavlju i koja vapi da postigne više ljubavi? Jer smrt ne samo da je neće lišiti onoga što ima, nego će učiniti da dođe do željenog ispunjenja ljubavi i do zadovoljenja svih njezinih potreba. S mnogo se, dakle, razloga duša usuđuje reći: Nek pogled me na tu ljepotu satre! Ona dobro znade da će ovog istog časa kad vidi božansku ljepotu biti u nju zanesena, upita i preobražena, postajući lijepa istom ljepotom Božjom te, kao i ona, preobilna i bogata dobrima. Upravo stoga kaže David:

Dragocjena je u očima Gospodnjim

smrt pobožnika njegovih (Ps 116,15)

a to ne bi bila, kad oni ne bi bili sudionici njegovih veličina, jer pred Bogom nije ništa dragocijeno nego ono što on jest u samom sebi; pa se duša koja ljubi ne boji umrijeti, pače to želi. Grešnik se, naprotiv, uvijek straši smrti, jer predviđa da će mu ona odnijeti sva dobra i donijeti svake vrsti zala. David veli:

Smrt je grešnika najgora,

Opakost bezbošca ubija. (Ps 33,21, prema Vulgati:Mors peccatorum pessima)

i stoga, kako veli Mudrac, spomen je na nju za njih gorak (Sir 41,1), jer ljubeći mnogo život ovoga, a malo život onoga svijeta, oduravaju smrt. Ali duša koja ljubi Boga živi više u drugom životu negoli u ovom; jer više živi ondje gdje ljubi negoli ondje gdje oživljava, i stoga, malo cijeneći zemaljski život, veli: Nek pogled me na tu ljepotu satre!

Od ove teške vatre

Ozdravlja to nas samo

Da lik Ljubljenog prisutan gledamo!